Ovo je priča o maloj bebi, Vesni Petrović koja je kao mala ostavljena sama na stovarištu u Beogradu. Ova priča će pokidati srca i onih najjačih. Uvijek se pokaže da ovakva djeca izrastu u najveće ljude. O Vesninoj teškoj sudbini pročitajte u nastavku.
Negdje, u zaboravljenom kutku jednog beogradskog predgrađa, tik uz hrpu građevinskog materijala i bez ikakvog obeležja, ostavljena je mala beba – bez prtljaga, bez ikakvog zapisa o sebi, bez ijedne ruke koja bi je čuvala. Nije imala ni ime ni prezime, ni pogled kojim bi se oprostila s onima koji su je donijeli – samo tišina, hladna i oštra, kao zima tog dana. Ta beba postala je Vesna Petrović – ne zato što je to želela, već zato što joj je tako određeno.
Njeni prvi svjesni trenuci vezani su za Ćupriju, gradić u kojem je pronašla utočište. Tamo je provela detinjstvo, ali ne kao što to biva u bajkama. Ljubav i sigurnost bile su rasute kao komadići stakla – između zidova Doma za nezbrinutu djecu, kratkih boravaka u Zvečanskoj, i prolaznih dana kod jedne hraniteljske porodice čijih lica se danas gotovo i ne može prisjetiti. O biološkim roditeljima nije znala ništa – ni kako su izgledali, ni da li su je ikad poželjeli nazad. Ljudi koji su je zvanično usvojili nisu bili skloni istini. Kada su umrli, odnijeli su sa sobom i posljednje tragove njenog porijekla, nikada joj ne priznajući da krv među njima nije ista.
Godinama je Vesna živjela sa prazninom u grudima, sa onim tihim, upornim pitanjem koje tinja kao žar – “Ko sam ja zapravo?” Jednog dana, sasvim neplanirano, otvorila je jednu staru fioku u kući gdje je odrasla. Iz te fioke nije izronio odgovor, ali je pokrenut lavinski tok sumnji, čežnje i odlučnosti. Tako je započela svoju istragu – ne kao detektiv, već kao žena koja traži korijen vlastitog postojanja.
Njeni tragovi vodili su kroz birokratski labirint – od matične kancelarije na Starom Gradu, kroz hodnike Zvečanske gdje su nekad plakale stotine beba, pa sve do arhiva Doma u Braće Jerković. Svuda je nailazila na mrvice informacija – brojke, inicijale, datume, ali ništa što bi povezalo te fragmente u cjelovitu sliku. Umesto odgovora, dobijala je nove enigme. Papiri su šaptali o nečijem odlasku, o tišini, o nevidljivim rukama koje su je predale sistemu. Ali niko nije znao – ili nije smio da kaže – ko je bila ta žena koja ju je donijela na svijet, ko joj je prvi put šapnuo ime, čije oči nosi i čije je ćerka.
Za Vesnu, traganje za identitetom nije samo putovanje kroz arhive i uspomene – to je borba za pripadnost, za jedno “ti si moja” koje nikada nije čula. I dok godine prolaze, ona i dalje traži. Ne zbog osvete. Ne zbog bijesa. Nego zato što svako biće zaslužuje da zna priču svoga početka. I da prestane biti samo broj u registru.
Godinama je živjela s tišinom koja nije davala odgovore. U toj unutrašnjoj tišini, među sjenkama prošlosti i nedovršenim rečenicama, postojala je samo jedna iskra – riječ izgovorena jednom davno, gotovo zaboravljena, a opet neizbrisiva. Nekakav daleki rođak, gotovo stranac, izrekao je tihim glasom nešto što je od tada postalo njen unutrašnji nemir: negdje, možda ne tako daleko, postoji njena sestra. I ne bilo kakva sestra – već njen blizanac.
To je bila misao koja se godinama vrtjela u njenoj svijesti, nikada sasvim potvrđena, ali nikada ni demantovana. Prije tri godine, u nastupu hrabrosti i nade, Vesna je odlučila da se javi. Napisala je poruku na Fejsbuk stranici jedne humanitarne grupe – stranici posvećenoj izgubljenima, otuđenima, djeci koja su nestala u lavirintu bivše Jugoslavije, kao i roditeljima koji ih još traže. Njene riječi bile su jednostavne, ali prožete čežnjom:
“Rođaci mojih usvojitelja su mi rekli da postoji djevojka koja je moja sestra bliznakinja. Rekli su da je u Novom Sadu. Ne znam više ništa. Samo to.”
Nije imala mnogo da ponudi osim vlastite krvne grupe – B pozitivna – i neispunjenog plana da uradi DNK test putem MyHeritage-a. Ali nije odustajala. U toj potrazi nije bilo ni gorčine ni ljutnje. Ako bi ikada stala licem u lice sa ženom koja joj je podarila život, Vesna nije željela postavljati teška pitanja niti tražiti objašnjenja.
“Samo da je vidim. Samo da znam ko sam. Nije mi važno zašto me ostavila. Nisam tu da sudim, već da pronađem dio sebe koji mi nedostaje.”
Tako govori žena koja godinama traži istinu ne da bi mijenjala prošlost, već da bi ispunila prazninu u srcu koja nije nikada nestala. Vesna ne traži krivca. Traži korijen. Traži sestru. Traži mir.
Vesna danas govori smireno, ali riječi joj nose težinu čitavog jednog života prećutanih rana. Vraćajući se u najranije doba – u vrijeme kada još nije znala ni za ime ni za svijet – prisjeća se početka koji je bio sve osim blag. Nije imala kolijevku u kojoj bi je dočekala majčina ruka. Umjesto toga, rođenje ju je odvelo u zgradu Zvečanske u Beogradu, među nepoznata lica i hladne zidove ustanove za napuštenu djecu.
Njeno pravo ime, kaže, bilo je Manojlović Nera. Pronađena je 10. maja 1963. godine, sama u šipražju ispod Kalemegdana, nedaleko od stovarišta tadašnje Tehnohemije. To je bio Donji grad, tiho i zaboravljeno mjesto gdje je ostavljena da čeka – koga, nije ni važno. Bila je umotana u bijelo dekicu, nosila je dvije flanelne pelene, zavoj na pupku i bila položena u tamnosmeđu vreću, preko koje je bila prebačena marama sa šarenim šarama – žutim, plavim, crnim i smeđim. Slika ostavljena bebe koja nije znala ništa osim tišine.
Rođena kao nedonošče, bila je toliko sitna i ranjiva da se njen identitet nije mogao utvrditi. Niko nije znao čije je dijete, pa je predana državnoj brizi. Zvečanska je tada postala njeno privremeno utočište. Administrativno, postojanje joj je ozvaničeno krajem maja – 30.05.1963. godine donosi se rješenje kojim joj se dodjeljuje ime i određuje datum rođenja: 20. april.
Dvije godine kasnije, u Ćupriji, usvojena je i tada dobija novi identitet – Vesna Petrović. Novo ime, novi dom, ali srce puno pitanja bez odgovora. Tragajući za istinom, Vesna se ne ustručava da kaže ono što zna: vjeruje da ima sestru – svoju bliznakinju. Negdje, možda u istom gradu ili nekoliko sati dalje, živi žena koja nosi isto lice. Iako su ih putevi razdvojili još u prvim danima života, ona se nada da je neko, negdje, još uvijek pamti. Možda će ih oči prepoznati, ako riječi ne mogu.
Na kraju svoje objave u jednoj grupi posvećenoj traganju za izgubljenim članovima porodice, Vesna se zahvaljuje svima koji čitaju, koji suosjećaju, i koji bi možda mogli pomoći da se ovaj mozaik konačno sklopi. Nije joj potrebna ni osveta, ni osuda – samo istina, i pogled u oči onoj koja je možda čitav život dijelila isti osjećaj praznine.
DJECA KOJA SU OSTAVLJENA KAO BEBE – NEIZREČENE PRIČE TIHOG POČETKA
U tami tišine porođajnih soba, među bijelim plahtama i zvukom prve dječje plača, za većinu beba započinje život sa zagrljajem. S majčinim glasom, mirisom kože, toplinom doma. Ali za neke – tih mališana koje istorija neće spominjati, čija imena nisu izgovorena s ljubavlju, već upisana birokratskom olovkom – taj prvi trenutak života izgleda sasvim drugačije. Nema ruke koja ih podiže u visini, nema dojke koja ih doji, nema nježnosti. Umjesto nje, dočeka ih kutija, karton, stepenište bolnice, javni toalet, autobuska stanica. Ili hladni krevetić ustanove.
To su djeca koja su ostavljena kao bebe. Iza njih ne stoji sjećanje na djetinjstvo ispunjeno roditeljskim pričama – njihova prošlost počinje tišinom i pitanjima na koja često niko nema odgovore.
Zaboravljeni početak: Priča o djeci ostavljenoj kao bebe
U kutku svijeta gdje život počinje najnježnijim dodirom, gdje prve minute novorođenčeta znače sve – toplo naručje majke, zvuk poznatog otkucaja srca, sigurnost, mir – postoji i druga strana. Strana o kojoj se rijetko govori, jer boli. To je svijet onih koji su, prije nego što su naučili da izgovore riječ “mama”, već bili bez nje. To su djeca ostavljena kao bebe – na pragu bolnica, ispred crkvi, na klupama, u šumarcima, pa čak i u kartonskim kutijama pored kontejnera. Ne znaju kome pripadaju, ne znaju ko ih je dotakao prvi, niti zašto su ostavljeni. Njihov prvi dah bio je tišina, njihov prvi plač odjekivao je među zidovima institucija.
Rođenje u tišini
Ostaviti dijete kao bebu najčešće nije čin hladne ravnodušnosti. Rijetko koja majka to učini bez unutrašnje borbe. Iza tog strašnog trenutka često stoje slojevi tuge, siromaštva, straha, nasilja, društvene osude, pa čak i neznanja. Neke žene rode u tajnosti, bez podrške porodice ili partnera, bez mogućnosti da prehrane još jedno dijete. Druge su žrtve trgovine ljudima, silovanja, prisile. Neke su maloljetne, zbunjene i same. One koje ostave svoju bebu na sigurnom mjestu – na ulazu u bolnicu ili dječji dom – to često rade u očajničkom pokušaju da djetetu omoguće šansu da preživi, da bude zbrinuto, voljeno… makar od nekog drugog.
Ali dijete to ne zna. Ono zna samo da nije bilo ničije. Da ga niko nije tražio. Da mu nisu ostavili čak ni papirić s imenom.
Zvečanske, sirotišta i domovi
Kroz institucije socijalne zaštite prošle su hiljade djece ostavljene odmah nakon rođenja. Neka su dobila zamjenska imena – datume, imena svetaca s kalendara, prezimena kao što su “Nepoznati” ili “Bezimen”. Neka su ubrzo usvojena, druga su ostala godinama u sistemu. Neka nikada nisu napustila zidove domova.
U tim ustanovama, bez roditeljskog dodira, formira se emocionalna praznina. Stručnjaci govore o rana emocionalna deprivacija – djeca koja nisu doživjela sigurnu privrženost u najranijem djetinjstvu često pate od teškoća u vezivanju, povjerenju i emocionalnom izražavanju. Njihove oči brzo nauče da promatraju, ali i da kriju. Njihov osmijeh je često treniran, a ne iskren. Jer duboko u njima čuči ono pitanje koje nikada ne prestaje: Zašto sam bio napušten?
