– “Hercegovac je lijen, njemu je mrsko ići dva puta…”
BOSANCI NA BAUŠTELI U DIJASPORI: ZNOJ, ČAST I HLJEB SA SEDAM KORA
U današnjoj Evropi, na gradilištima u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Švedskoj i dalje – čut ćeš bosanski jezik. Nešto između psovke i pjesme. Zvuk lopate što udara o beton, zveket armature, bušilica koja para jutarnju tišinu, i smijeh. Grub, ali iskren. To je zvuk ljudi s Balkana – i naročito Bosanaca – koji već desetljećima grade ne samo zgrade nego i vlastite sudbine, daleko od domovine. Iako nevidljivi za širu javnost, oni su nevidljivi heroji evropskih metropola, noseći na ramenima temelje čitavih država.
Ali ova priča nije samo o zidu i cementu. Ovo je priča o identitetu, nostalgiji, borbi za dostojanstvo i preživljavanje.
POČETAK PRIČE: JUGOSLOVENSKI GASTARBAJTERI I PRVA GENERACIJA
Još šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je tadašnja Jugoslavija potpisivala bilateralne sporazume o zapošljavanju radne snage s Njemačkom i Austrijom, krenuo je prvi veliki val gastarbajtera. Među njima su bili i brojni Bosanci – ljudi iz sela oko Zenice, Tuzle, Cazina, Bugojna, Prijedora, Foče, Visokog…
Ti radnici su dolazili s koferima od kartona, bez znanja jezika, ali s ogromnom voljom da zarade za porodicu. Radili su teške fizičke poslove: kopali temelje, nosili cigle, miješali beton, spavali po zajedničkim sobama i jedva spajali kraj s krajem. Nisu znali koliko ostaju. Mislili su: “samo godinu-dvije, pa nazad kući.” A ostali su decenijama. Neki se nikad nisu vratili.
RAT I DRUGI VAL: IZBJEGLICE I NOVI GRAĐEVINCI
Drugi veliki val radnika desio se početkom devedesetih, za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Tada su mnogi izbjegli u Njemačku, Švicarsku, Nizozemsku, Dansku i Švedsku. Među njima je bilo običnih ljudi, profesora, inženjera, vozača, radnika – svih mogućih profila. Ali svi su morali početi ispočetka. A bauštela je bila jedna od rijetkih opcija gdje se nije tražio jezik ni diploma, nego snaga i izdržljivost.
Tako su se inženjeri našli s krampom u ruci, vozači su gurali kolica s cementom, a profesori učili kako se reže armatura. U jednoj ruci molitva, u drugoj alat – i na leđima cijela porodica koja čeka doznake iz inostranstva.
JUTRO NA BAUŠTELI: HLADNOĆA, RITUALI I HUMOR
Dan počinje ranije nego u bilo kojem uredu. Negdje oko 6 ujutro, dok ostali još sanjaju, Bosanci u dijaspori već su na gradilištu. Kafa iz termosice, cigara, kratki razgovor na bosanskom uz smijeh i pokoju psovku. Zajedništvo se ne gradi samo ciglama – ono se gradi kroz šalu, pomoć pri nošenju, ili dijeljenje sendviča kad neko zaboravi svoj.
Rade na visokim temperaturama, po kiši, mrazu, na skelama od 30 metara visine, s blagim strahom, ali i inatom. Njihova deviza je: „Nema labavo.“ Ako nešto ne funkcioniše, Bosanac će pronaći rješenje – improvizacija je dio genetskog koda. Uz to, u svakom timu nađe se i “doktor za sve” – majstor koji zna raditi i vodu, i struju, i fasadu, i pločice.
IDENTITET: „OVDJE SAM STRANAC, TAMO VIŠE NISAM DOMAĆI“
Život Bosanca na baušteli nije samo fizički napor – to je egzistencijalna dilema. U Njemačkoj je “ausländer”, u Bosni “onaj iz vana”. Ni tamo, ni ovamo. Djeca često izgube jezik, odrastaju u školi gdje se ne zna ni za ćevape ni za Bajram, dok roditelji kod kuće paze da se „ne zaboravi ko smo“.
U nedjelju se ide u džamiju ili crkvu, gleda se kanal Hayat ili Face TV, sluša Halid, pije kafa s kolegama s gradilišta, i priča o povratku – vječna tema. „Samo još koju godinu. Samo još da sagradim kuću. Samo još da djeca završe školu.“ Ali te godine nikad ne stanu.
NOVAC I ŽRTVA
Zarađuje se više nego u Bosni, ali cijena nije mala. Mnogi žive skromno, štede svaki cent, šalju u domovinu. Grade kuće koje možda nikada neće nastaniti. Djecu pokušavaju školovati, oblačiti ih moderno, dati im ono što oni nisu imali.
Žene rade po fabrikama, čiste, peru, prave pite i kolače koje prodaju subotom na tržnicama. Porodice se viđaju vikendom ili kasno navečer. Ima i onih koji se razvedu – neizvjesnost, udaljenost i umor uzmu danak.
BOLESTI TIŠINE: KIČMA, NERVOZA, DEPRESIJA
Rijetko koji bauštelac u šezdesetim godinama nema problema s kičmom, koljenima ili plućima. Godine dizanja, spuštanja, znojenja i hladnoće ostave traga. Mnogi odu u invalidsku penziju. Neki ne dočekaju ni penziju – umiru od moždanih ili srčanih udara, preopterećenja, pada s visine.
Psihološki stres je ogroman – strah od otkaza, nesiguran status, nerazumijevanje, izolacija. Mnogi se liječe tišinom i rakijom. Ipak, rijetko ko kuka – navikli su šutjeti i gurati dalje.
BAUŠTELSKA FILOZOFIJA
Postoji jedan poseban svjetonazor kod Bosanaca na baušteli – neka vrsta inata, ponosa i samoironije. Znaju da su “radnici”, ali nisu ni tužni ni slomljeni. Imaju unutrašnju snagu koju nijedna firma ne može slomiti.
U pauzi pričaju viceve, komentiraju politiku, psuju i pjevaju. I kad se vraćaju kući, s uniformom umazanom bojom, tragovima znoja i betona – u očima nose dostojanstvo.
POVRATAK ILA OSTANAK?
Neki se odluče za povratak u domovinu. Sagrade kuću, kupe auto, zasade voćnjak. Ali onda shvate da su se promijenili – tamo više ne pripadaju kao prije. Nema više komšiluka, a birokratija i korupcija ih odbijaju.
Drugi ostaju, dočekaju penziju u dijaspori, ali njihova duša zauvijek ostaje podijeljena. Kad umru, mnogi požele da ih se ukopa u Bosni. Jer bez obzira gdje radili, Bosanci nikad ne zaboravljaju gdje su rođeni.
HEROJI BEZ SPOMENIKA
Bosanci na baušteli nisu samo „radnici u inostranstvu“. Oni su stubovi porodica, nevidljivi graditelji Evrope, ljudi koji su u tišini podigli generacije, kuće, budućnosti.
Njihova priča je priča o borbi, o znoju, o ljubavi prema djeci, o ponosu, o rascjepu između domovine i tuđine. I iako nikada neće imati spomenike, njihove ruke su u temeljima hiljada zgrada, a njihove žrtve urezane u životima onih koje su izveli na pravi put.
