Iz ove današnje priče može se zaključiti koliko ljudima znači njihov partner s kojim su bili čitav život. Baba je bila na samrti a oko nje se okupila porodica i unuk je želio da utješi babu. Pogledajte o čemu se radi.
–Šuti nemoj ništa da pričaš. Samo mi pogoršavaš.
KADA ŽIVOT TIHO ODLUČI DA KRENE: PRIČA O TRENUTCIMA KAD SE PORODICA OKUPI OKO NEKOG KO JE NA SAMRTI
U svakoj ljudskoj kulturi, bez obzira na geografske razlike, jezik, vjerovanja ili navike, postoji nešto duboko zajedničko i univerzalno – suočavanje sa smrću voljene osobe. Nema tog čovjeka koji barem jednom u životu neće doživjeti trenutak kada stoji pored bolničkog kreveta, gleda u blijedo lice nekoga koga je volio čitav život, i osjeća kako vrijeme, zrak, riječi – sve postaje teže. Trenutak kada se porodica okuplja oko osobe koja je na samrti nije samo kraj jednog života. To je i trenutak kada se život svih prisutnih na neki način zauvijek mijenja.
Ova priča ne počinje smrću, nego laganim, tihim povlačenjem iz svijeta.
POLAKO I TIHO
U većini slučajeva smrt ne dolazi iznenada. Ona se šulja. Započne kao sitno kašljucanje koje se ponavlja, zatim umor, zatim sve više sna i sve manje apetita. U jednom trenutku, osoba koja je donedavno kuhala ručak za cijelu familiju sada ne može više ustati iz kreveta. A onda dođe i onaj trenutak kada doktor slegne ramenima, izbjegava pogled i tiho kaže ono što niko ne želi da čuje: “Ostalo je još možda par dana.”
Porodica u tom trenutku postaje jedno biće. Zaboravljaju se svađe, nesuglasice, izgovorene riječi. Ljudi putuju stotinama kilometara, otkazuju obaveze, preklapaju rasporede – jer sada postoji samo jedan prioritet: biti uz tu osobu.
OKUPLJANJE
U kući koja je nekad bila ispunjena smijehom, sada se osjeća tišina, ali ne hladna tišina – već ona gusta, puna značenja. Ljudi dolaze. Neki tiho, sa suzama u očima, drugi sa grčevitim osmijesima, pokušavajući prikriti slomljenost.
Stariji sin sjedi do kreveta i drži roditelja za ruku. Kćerka briše znoj s čela onome ko je nekad njoj brisao suze s obraza. Unuci sjede u uglu sobe, zbunjeni i prestrašeni, nesvjesni u potpunosti šta znači “umrijeti”, ali osjećaju da se dešava nešto veliko, nešto što će pamtiti do kraja života.
Neki pričaju tiho, evociraju uspomene – “Sjećaš se kad smo išli na more ’84?” – dok drugi samo ćute, jer su riječi preslabe, presirove da opišu ono što osjećaju.
Miris bolničkih čaršafa se miješa s mirisom domaće supe koju je neko donio. Netko čita molitvu. Netko drugi, koji nije religiozan, samo šuti i gleda kroz prozor. Sve je nekako usporeno, i u tom ritmu života koji se gasi, sve djeluje važnije nego inače.
TIJELO SLABI, ALI PRISUSTVO OSTAJE
Osoba na samrti ponekad više ne može govoriti. Samo trepće, pokreće usne bez glasa ili ponekad stisne ruku onome ko je drži. Ali čak i u toj tišini, ona je i dalje tu. Prisutna. Njeno disanje – isprekidano, plitko – diktira tempo cijele sobe.
Svaki uzdah izaziva tiho podizanje glava. Svaka pauza između dva daha je kao kratki zastoj u vremenu. Kada se disanje naglo promijeni – produži, produbi ili uspori – svi se pogledaju. Neko ustane. Neko pokuša pozvati doktora. Neko drugi tiho šapne: “Možda je sad.”
Ali nije. Još uvijek nije. Život se drži. Kao stara grana na vjetru, puca, ali se ne lomi.
KAD NASTANE TRENUTAK TIŠINE KOJA ZNAČI DA JE GOTOVO
I onda – jednom, bez najave – nastupi tišina. Tišina u kojoj više nema disanja. Nema pokreta. Nema zvuka. Samo jedan dug, produžen trenutak. U tom trenutku svi znaju, iako niko ništa ne kaže.
Majka, otac, supruga, brat – onaj ko je ležao tu, više nije tu. Tijelo je još uvijek toplo, lice mirno. Kao da spava. Ali prisustvo koje je vezalo sve – ono je otišlo.
Neki plaču odmah. Drugi sjede nepomično, u šoku. Neko se prekriži, neko klekne, neko izađe iz sobe. Ali svi su svjesni: upravo su svjedočili posljednjem otkucaju jednog srca.
NEVJERICA, MIR I ZAHVALNOST
Zanimljivo je kako se u tim trenucima tuge miješaju različite emocije. Nevjernica – “Ne mogu da vjerujem da ga više nema.” Mir – “Nije više u bolovima.” Zahvalnost – “Drago mi je što sam bio tu.”
Ljudi grle jedni druge, drže se za ruke. Često se izgovori ista rečenica: “Dobro je što nismo ostavili da bude sam.” Jer to je možda najveći strah mnogih – da umru sami, bez da ih iko isprati.
U tim trenucima, porodica ponovo postaje ono što je možda godinama zaboravljala da bude – zajednica. Bez mobitela, bez televizora, bez buke – samo ljudi, povezani krvlju i srcem, u zajedničkom bolu, ali i zajedničkoj nježnosti.
DAN POSLIJE
Kada jutro svane, svijet izgleda drugačije. Isto sunce sja, ali bez onoga čije je lice ono osvjetljavalo godinama. Ljudi pakuju stvari, zovu pogrebna društva, razmjenjuju fotografije, dogovaraju sprovod.
Ali negdje unutar njih – dogodila se promjena. Oni koji su bili prisutni u tom posljednjem trenutku, nose ga u sebi do kraja života. I uvijek kada čuju da je neko “bio tu kad je umrla” – odmah osjete. Odmah razumiju. Jer znaju koliko je to sveto, koliko je to ljudski, koliko je to teško – i koliko, uprkos svemu, ima nečeg čudesno lijepog u tome.
ŠTA ZAPRAVO ZNAČI BITI UZ NEKOGA KAD ODLAZI?
To znači da mu dajemo ono što je možda najvažnije što čovjek može dobiti – osjećaj da nije sam. Da nije zaboravljen. Da nije beznačajan. To je čin nježnosti, posljednji dokaz ljubavi.
Nema veće utjehe nego kada umiruća osoba zna da su tu njeni ljudi. Da je neko drži za ruku dok polako klizi u san iz kojeg se niko ne budi. Da je glas voljene osobe posljednje što će čuti.
Smrt je kraj života, ali nije kraj ljubavi. Ljubav ostaje, i živi u onima koji su ostali. A oni koji su otišli, ostavljaju iza sebe priče, mirise, riječi i dodire koje niko nikada neće moći izbrisati.
A trenutak kada se porodica okupi oko nekoga ko umire – to nije samo tuga. To je i svjedočanstvo života. To je kruna jedne biografije. To je tiho, dostojanstveno “hvala” u ime svih rođendana, ručkova, školskih dana, savjeta, zagrljaja, i bezbrojnih sitnica koje čine ljubav.
Zato, kada dođe taj trenutak, ne bježite. Ne odgađajte. Ne bojte se. Jer biti uz nekoga na samrti ne znači samo ispratiti ga – to znači zauvijek mu reći da je bio voljen. A to je nešto što nadživljava i sam život.
