U današnjoj priči imamo Pericu, unuka koji je na određenu temu razgovarao sa svojom bakom. Baka ga je savjetovala i govorila kako su to izgledali muško-ženski odnosi u njeno vrijeme. Naročito se osvrnula na brak i na pojam prve bračne noći. Perica nije mogao da vjeruje šta mu priča i odlučio joj je odgovoriti.
–Hajde baba nemoj da zezaš, ti si se udala sa 14 godina.
Muško-ženski odnosi u stara vremena bili su duboko ukorijenjeni u običaje, vjerovanja i tradiciju, a način na koji su se ljudi ženili i udavali razlikovao se od kraja do kraja, ali je uvijek bio isprepleten s idejom da brak nije samo zajednica dvoje ljudi, već i savez dvije porodice, pa i dva sela ili bratstva. Ljubav kakvu danas podrazumijevamo često nije bila glavni motiv – važnije su bile čast, ugled, imetak i sigurnost. Ipak, i u takvim okvirima, među ljudima su se rađale nježnosti, simpatije i pritajene emocije, samo su one bile skrivene i stavljene u drugi plan.
Dogovor i prosidba
U većini starih društava, bilo na Balkanu, u Evropi ili šire, ženidba i udaja nisu bile isključivo lična stvar mladića i djevojke. Porodice su odlučivale – roditelji su dogovarali miraz, zemlju, stoku ili kuću, a djevojka i mladić često su se upoznavali tek pred sam čin vjeridbe. Postojali su i posrednici – prosci ili “svatovske vođe”, koji su prenosili riječ od kuće do kuće i dogovarali sve sitnice. U nekim krajevima se vjerovalo da je sramota ako djevojka ostane neudata poslije dvadesete godine, dok su mladići morali da pokažu da su sposobni za rad, rat ili zemljoradnju, da bi dokazali da mogu da izdržavaju porodicu.
Svadbene pripreme
Svadbe su bile pravi društveni događaji. Često su trajale i po nekoliko dana, a svaka kuća iz sela učestvovala je u pripremi – donosila se rakija, pekla se pogača, klale se životinje, pravile pite i pečenja. Za mladu su se pripremale posebne haljine, svadbeni nakit i miraz – vezene posteljine, peškiri, ćilimi, sanduci. Za mladoženju se birala najbolja odjeća, a u pojedinim krajevima i sablja ili nož kao znak muškosti. U mnogim običajima postojao je i “otkup mlade” – mladoženjini svatovi morali su da plate ili doskočicama, pjesmom i darovima ubijede djevojčine ukućane da im predaju mladu.
Uloga zajednice
Sama ceremonija vjenčanja, bilo u crkvi, džamiji ili pred starješinama, bila je samo jedan dio čitavog rituala. Zajednica je prisustvovala da potvrdi brak, da svjedoči i da se zabavlja. Muzika, pjesme, kolo i zdravice bili su obavezni. U nekim predanjima mlada je morala da plače kad je napuštala roditeljsku kuću, jer bi u suprotnom smatrali da nije vezana za svoju porodicu. Ti su suze imale simboličko značenje – da mlada ne ide od kuće dragovoljno, nego po običaju i volji starijih.
Prva bračna noć
Prva bračna noć imala je ogroman značaj i oko nje su postojali posebni rituali. Smatrala se trenutkom u kojem se brak konačno “pečati”. U patrijarhalnim društvima često je cijela zajednica imala ulogu svjedoka – u nekim krajevima svatovi su čekali van sobe dok mladenci ne završe čin ljubavi, a zatim bi mladoženja ili stariji svat iznio plahtu kao dokaz djevičanstva mlade. To je bio simbol časti, jer se vjerovalo da čednost djevojke garantuje čestitost njene porodice. Ako bi se ispostavilo suprotno, to je za djevojčinu kuću bila velika sramota.
Ipak, nije sve bilo strogo i surovo. U mnogim pričama starih ljudi, mladi su u prvoj bračnoj noći često bili nespretni, stidljivi i zbunjeni. Nisu imali iskustva, niti slobode da se prije toga upoznaju u intimnom smislu. Zbog toga je čin često bio obavijen tremom, a ne rijetko i humorom. U nekim predjelima postojao je i običaj da mlada preda mužju čarapu ili opanak pod jastuk, kao znak poslušnosti i predanosti, dok bi muž njoj davao dar – komad nakita ili svilenu maramu, kao znak zaštite i ljubavi.
Ljubav i svakodnevica
Nakon prve noći i svadbenih dana, život je ulazio u kolotečinu. Ljubav se gradila vremenom, kroz zajednički rad, dijeljenje obaveza i odgajanje djece. Muško-ženski odnosi u javnosti su i dalje bili strogi i rezervisani – žena je obično bila domaćica i majka, dok je muž bio hranitelj i zaštitnik. Ali iza zatvorenih vrata mnogi brakovi razvijali su se u tople i nježne zajednice, u kojima su muž i žena nalazili razumijevanje, podršku i bliskost.
Ukratko, muško-ženski odnosi u stara vremena bili su oblikovani prvenstveno tradicijom i pravilima zajednice. Ljubav i nježnost, kakve danas smatramo osnovom braka, često su dolazile tek kasnije – ali upravo ta sporost i težina običaja davale su brakovima posebnu snagu i simboliku. Prva bračna noć, s mnogo rituala i očekivanja, bila je trenutak kada su dvoje mladih ulazili u svijet odraslih – pod budnim okom cijelog sela, ali i s nadom da će među njima procvjetati pravi osjećaji.
