Pljačke banke su oduvijek bile jedan od najpopularnijih filmskih motiva. Uvijek je publika navijala za pljačkaše, tako ih svrstavajući na stranu dobrih odnosno modernih Robin Hood-ova. Pripremili smo za vas jednu humorističnu priču koja se tiče upravo pljačke banke.
–A šta da Vam kažem. Svaki put u nekom boljem odijelu dođe, eto to.
Ako govorimo o pravoj, filmskoj pljački banke, sa planiranjem, tunelima, lažnim identitetima i nestankom bez ispaljenog metka – tada se kao najveća klasična pljačka u historiji gotovo jednoglasno navodi pljačka Centralne banke Brazila u Fortalezi 2005. godine.
Sve je počelo potpuno neupadljivo. U jednom mirnom dijelu grada Fortaleza, grupa ljudi je iznajmila kuću nedaleko od zgrade Centralne banke Brazila. Predstavili su se kao preduzetnici koji otvaraju firmu za pejzažne radove i vrtlarstvo. U dvorištu su zasadili travu, postavili cvijeće, dolazili svaki dan na „posao“ i nikome nisu bili sumnjivi. Međutim, ispod te kuće počinjao je jedan od najsmjelijih kriminalnih poduhvata ikada.
Pljačkaši su mjesecima kopali tunel dug oko 78 metara, koji je vodio direktno ispod zida banke, do trezora. Tunel je bio pravo malo inženjersko čudo – imao je električnu rasvjetu, ventilaciju, drvene potpornje i čak šine za kolica kojima su prevozili zemlju i kasnije novac. Sve je rađeno tiho, precizno i strpljivo, bez ikakvog alarma.
U noći između 6. i 7. augusta 2005. godine, nakon mjeseci priprema, pljačkaši su probili zid trezora. Unutra su se nalazile novčanice koje su bile povučene iz opticaja i čekale uništavanje – ali su i dalje vrijedile bogatstvo. Tokom jednog vikenda, dok banka nije radila, kriminalci su iznijeli oko 160 miliona brazilskih reala, što je u to vrijeme iznosilo približno 70 miliona američkih dolara u gotovini.
Nije ispaljen nijedan metak. Nije aktiviran nijedan alarm. Niko iz banke nije ni slutio da se nešto dogodilo. Tek kada su službenici u ponedjeljak ujutro otvorili trezor, shvatili su da je zid probijen, a novac nestao. Brazil je bio u šoku – kako je moguće da neko opljačka Centralnu banku bez da iko išta primijeti?
Istraga koja je uslijedila otkrila je nevjerovatan nivo organizacije. Pljačka je uključivala desetine ljudi: kopače, logističare, finansijere, lažne vlasnike firme, vozače i ljude zadužene za pranje novca. Ipak, ironija sudbine bila je okrutna – iako su savršeno opljačkali banku, kriminalci su ubrzo počeli da padaju jedan po jedan.
Neki su uhvaćeni jer su odjednom počeli živjeti luksuzno koji nisu mogli objasniti. Drugi su stradali u međusobnim obračunima – ubistva povezana s podjelom novca brzo su se nizala. Vjeruje se da je u godinama nakon pljačke više od deset osoba ubijeno zbog spora oko plijena. Policija je uspjela vratiti samo manji dio novca, dok se procjenjuje da je većina zauvijek nestala.
Ova pljačka je postala legenda jer je ispunila sve elemente „prave“ pljačke: dugotrajno planiranje, tehničku preciznost, lažne identitete, savršeno vrijeme i bijeg bez traga. Nije bilo nasilja, ali je bilo kriminalne inteligencije na nivou kakav se rijetko viđa i u filmovima.
Pljačka Centralne banke Brazila i danas se smatra najvećom klasičnom bankarskom pljačkom u historiji, onom u kojoj su obični ljudi, bez političke moći i vojske iza sebe, uspjeli da nadmudre jedan od najsigurnijih sistema na svijetu. Upravo zato ona i dalje fascinira – jer pokazuje da stvarnost ponekad može nadmašiti i najbolje holivudske scenarije.
