Donosimo vam jednu zanimljivu priču o bračnom paru koji je mukotrpno dobio dijete ali dijete ima govornu manu. Tačnije ne može da priča iako je napunio 5 godina. Međutim mi ne bi bili balkanci da nismo smislili sprdnju oko toga.
-Kad u jednom trenutku neko ulazi i povika:
-EEE ljudi, komšija je umro.
Djeca sa govornim manama: Glasovi koji traže put do svijeta
Govorna sposobnost je jedno od najvažnijih sredstava putem kojeg dijete izražava svoje misli, osjećanja, potrebe i doživljaje. Ona nije samo funkcija jezika i izgovora – govor je most između unutrašnjeg svijeta djeteta i spoljne stvarnosti. Kada se taj most ne izgradi pravilno ili je oštećen, dijete se suočava s izazovima koje mnogi odrasli ne primijete na vrijeme ili ih pogrešno tumače.
Djeca s govornim manama često su neshvaćena. Umjesto podrške, nailaze na zadirkivanje, izolaciju ili ignorisanje. A iza svakog izgovorenog “r” koje ne dolazi ili “s” koje zvuči drugačije, krije se čitava drama razvoja, psihe i ličnosti. Zbog toga je izuzetno važno prepoznati, razumjeti i pravilno reagovati na govorne poteškoće kod djece – jer ono što se zanemari u ranom dobu, kasnije može prerasti u ozbiljan problem, ne samo jezički, već i emocionalni, socijalni, pa i obrazovni.
Šta su govorne mane?
Govorna mana ili govorni poremećaj je svaki oblik odstupanja od uobičajenog razvoja jezika i govora. Ona može da se odnosi na izgovor, ritam, brzinu govora, pravilnu upotrebu gramatičkih struktura, ali i na sam čin izražavanja misli.
Neka djeca govore sporo i nerazumljivo, druga miješaju slogove, treća izostavljaju glasove ili ih zamjenjuju. Neka ne govore uopšte. Ta djeca ne biraju da govore drugačije – njihov organizam, mozak ili psiha šalju signale na koje okolina često ne zna odgovor.
Vrste govornih mana kod djece
-
Dislalija – najčešća govorna mana; dijete nepravilno izgovara jedan ili više glasova (npr. “s” kao “š”, “r” kao “l” itd.). Često se opisuje kao “šuškanje” ili “mutan govor”.
-
Dizartrija – govorna mana uslijed oštećenja mišića ili nervnog sistema; govor je nerazumljiv, spor, s poteškoćama u kontroli pokreta jezika i usana.
-
Disfazija / Specifični jezički poremećaj – dijete ima velike teškoće u razvoju jezika i razumijevanju govora, bez ikakvog organskog oštećenja.
-
Mutizam – stanje u kojem dijete odbija da govori u određenim situacijama (selektivni mutizam) ili uopšte (totalni mutizam), iako ima sposobnost govora.
-
Balbuties (mucanje) – zastajkivanje u govoru, ponavljanje slogova, grčenje pri izgovoru riječi.
-
Brzalica (tahilalija) – dijete govori prebrzo, pa se govor “gubi” i postaje nerazumljiv.
-
Disfonija – poremećaj glasa; dijete ima hrapav, promukao ili neujednačen glas, često uslijed problema s glasnim žicama ili pogrešne upotrebe glasa.
Mogući uzroci govornih mana
Razlozi zbog kojih dolazi do govornih poteškoća su brojni i mogu se međusobno preplitati:
-
Genetski faktori – sklonost ka govornim poremećajima može biti nasljedna.
-
Problemi pri porođaju – nedostatak kiseonika, prijevremeno rođenje, oštećenje mozga.
-
Infekcije i bolesti – upale uha (otitis), meningitis, teže virusne infekcije.
-
Neurološki poremećaji – cerebralna paraliza, epilepsija, oštećenja centralnog nervnog sistema.
-
Psihološki faktori – stres, trauma, anksioznost, emocionalna zapostavljenost.
-
Okolina – siromaštvo jezika u kući, previše gledanja TV-a, manjak verbalne stimulacije.
-
Dvosmislenost ili kontradiktorna komunikacija u porodici – dijete ne zna kako da se izrazi jer ni odrasli nisu jasni.
Kako prepoznati govornu manu na vrijeme?
Roditelji su najvažniji detektivi u ovom procesu. Ako dijete:
-
Sa dvije godine ne kombinuje dvije riječi;
-
Sa tri godine ne govori rečenicama;
-
Ima teškoće u razumijevanju jednostavnih naredbi;
-
Ima mutan, nerazgovjetan govor;
-
Često se frustrira jer ga drugi ne razumiju;
-
Ne reaguje na govor okoline…
…vrijeme je da se potraži pomoć logopeda.
Emocionalne posljedice govornih mana
Nerazvijen ili iskrivljen govor ne ostaje izolovan problem. On se preliva i na druge sfere djetetovog života:
-
Samopouzdanje opada jer dijete osjeća da je “drugačije”.
-
Povlačenje iz društva jer ga vršnjaci ne razumiju ili ismijavaju.
-
Frustracija raste – što više pokušava, to manje uspijeva.
-
Akademski problemi – poteškoće u čitanju, pisanju, izražavanju.
Mnoge odrasle osobe koje su kao djeca imale govorne probleme nose sa sobom duboko ukorijenjen osjećaj nesigurnosti, strah od javnog nastupa, čak i sramežljivost.
Uloga roditelja: Prvi saveznik ili nesvjesni sabotera?
Roditelji koji ignorišu problem u ranoj fazi često to rade iz dobre namjere – vjeruju da će dijete “progovoriti samo od sebe” ili ih upoređuju s drugim rođacima koji su “kasno progovorili”. No, govorna mana nije faza – to je znak da nešto u razvoju djeteta ide drugačijim putem i da je toj putanji potrebna pažnja.
S druge strane, prekomjeran pritisak (“Reci to kako treba!” ili “Opet si pogrešno rekao!”) može samo pogoršati problem.
Najveći napredak se vidi kada roditelji:
-
Aktivno sarađuju sa logopedom;
-
Kod kuće rade vježbe govora uz igru;
-
Ohrabruju dijete i kada pogriješi;
-
Ne upoređuju ga s drugima;
-
Prihvate njegovo govorno stanje bez srama.
Uloga logopeda i terapeuta
Logoped nije čudotvorac, već saveznik. On procjenjuje tip i stepen govorne mane, izrađuje individualni plan tretmana i kroz redovne seanse pomaže djetetu da razvije pravilan govor.
Moderne metode uključuju:
-
Artikulacione vježbe – usmjerene na izgovor pojedinačnih glasova.
-
Fonološke igre – razvijaju svijest o zvukovima i slogovima.
-
Motorne vježbe za jezik i usne – poboljšavaju koordinaciju govornih mišića.
-
Audiovizuelne metode – snimanje i ponavljanje sopstvenog glasa.
-
Digitalne aplikacije i logopedski softveri – igračke forme učenja.
Napredak zavisi od kontinuiteta, motivacije i podrške svih uključenih.
Šta društvo može (i mora) učiniti?
-
Vrtići i škole treba da imaju logopeda ili saradnju s njim.
-
Mediji bi mogli više pričati o ovoj temi kako bi se razbile predrasude.
-
Roditelji druge djece moraju naučiti svoju djecu da ne zadirkuju.
-
Zakonodavne institucije trebaju osigurati besplatne logopedske tretmane djeci iz siromašnijih sredina.
Glas koji treba čuti – čak i kada ga nema
Dijete koje ne izgovara “r” ili zamuckuje dok priča, nije “nevaspitano” ni “glupo”. Ono je samo dijete koje u ovom trenutku vodi borbu s nečim što ne može kontrolisati. Njegov svijet nije tih, on je pun riječi koje ne uspijevaju izaći kako treba.
Naše je da te riječi ne gasimo, već da im pomognemo da pronađu svoj oblik. Jer svako dijete zaslužuje da bude shvaćeno. Da bude saslušano. I da govori – svojim tempom, svojim jezikom, ali uvijek – sa dostojanstvom.
