Za današnju priču imamo jednu šaljivu temu a radi se o Crnogorcu koji je se tek oženio. Njegova draga je imala primjedbe na veličinu njegovog alata, bio joj je premali i tražil je da ga poveća. Kako je porodica odlučila da se solidariše i svi da pomognu, detaljnije u nastavku članka.
–Dovraga, ko je rekao da se stavi dedin dio u sredinu.
Crnogorska svadba nije samo vjenčanje dvoje ljudi, već snažan društveni i simbolički događaj u kojem se prepliću čast, porodica, tradicija, zajedništvo i ponos. Ona je svojevrsni ritual prelaska, duboko ukorijenjen u patrijarhalnom nasljeđu, planinskom mentalitetu i osjećaju pripadnosti bratstvu i plemenu. Iako se savremene svadbe danas mijenjaju, mnogi običaji i dalje žive, nekad u punom obliku, nekad kao simboličan podsjetnik na prošla vremena.
Pripreme za svadbu u Crnoj Gori nekada su počinjale mjesecima unaprijed, a sve je započinjalo dogovorom između porodica. Brak se nije posmatrao samo kao emotivna veza mladića i djevojke, već kao savez dviju kuća. Posebnu ulogu imao je prosac, često ugledan i rječit čovjek, koji je u ime mladoženjine porodice odlazio da „prosi djevojku“. Njegov govor morao je biti odmjeren, pun poštovanja i simbolike, jer se vjerovalo da način prosidbe nagovještava kakav će brak biti.
Ako bi porodica djevojke prihvatila prosidbu, slijedilo je ugovaranje svadbe, miraza i datuma. Miraz nije bio samo materijalna vrijednost, već dokaz časti i ugleda porodice iz koje mlada dolazi. U njega su ulazili ručno tkani ćilimi, posteljina, odjeća, ponekad i stoka ili zlato. Sve je imalo svoju simboliku – pokazivalo se da mlada u novi dom dolazi „puna“, spremna da gradi kuću zajedno sa mužem.
Jedan od najupečatljivijih trenutaka crnogorske svadbe jeste okupljanje svatova. Svatovi nisu obični gosti – oni su ponos porodice. Nekada su dolazili na konjima, odjeveni u svečane crnogorske nošnje, sa oružjem o pojasu. Puške su pucale u zrak kao znak radosti, snage i muškosti, a taj zvuk odjekivao je dolinama kao najava velikog događaja. Danas se pucanje sve rjeđe praktikuje, ali je simbol ostao duboko urezan u kolektivno sjećanje.
Dolazak po mladu bio je poseban ritual. Mlada je u roditeljskom domu ispraćana suzama, jer je odlazak iz kuće značio prekid jednog životnog poglavlja. Te suze nisu bile znak tuge, već poštovanja prema roditeljima i domu u kojem je odrasla. Vjerovalo se da mlada koja ne zaplače pokazuje nepoštovanje prema porodici. Prije izlaska iz kuće, majka bi je blagosiljala, a često bi joj krišom davala savjete za brak i život.
Kada svatovi dođu po mladu, slijedi simbolično „otkupljivanje“. Mladoženjina strana morala je dokazati da je dostojna mlade, kroz šalu, pregovore i simbolične prepreke. Sve je to imalo za cilj da naglasi vrijednost djevojke i poštovanje prema njenoj porodici. Tek nakon toga mlada bi izlazila, često obučena u raskošnu nošnju ili bijelu haljinu, zavisno od kraja i vremena.
Posebno mjesto u crnogorskoj svadbi zauzima kum. Kum nije samo svjedok, već duhovni stub braka. Njegova riječ ima težinu, a njegova čast se ne dovodi u pitanje. Kumstvo se u Crnoj Gori smatra svetinjom, često jačom i od krvnog srodstva. Uz kuma, važnu ulogu ima i starješina svadbe, čovjek koji vodi cijeli tok ceremonije, pazi na red, običaje i dostojanstvo događaja.
Svadbeno veselje je glasno, dugo i raskošno. Trpeza mora biti bogata, jer se vjeruje da kuća koja štedi na svadbi pokazuje slabost. Na stolovima se nalaze tradicionalna jela – pečenje, sir, pršut, pite, domaći hljeb i vino. Hrana nije samo obrok, već znak gostoprimstva i časti domaćina. Gosti se ne broje – što ih je više, to je veća radost i ugled porodice.
Muzika ima posebnu ulogu. Gusle, tradicionalne pjesme i kasnije narodna muzika prate slavlje. Pjevaju se junačke i ljubavne pjesme, često o časti, herojstvu i vjernosti. Kolo se igra snažno i dostojanstveno, bez pretjerane razigranosti – svaki pokret nosi ozbiljnost i ponos. Muškarci igraju čvrsto, žene graciozno, ali odmjereno, čuvajući dostojanstvo koje se cijeni više od same veselosti.
Postoje i brojna vjerovanja koja prate svadbu. Vjeruje se da mlada, kada prvi put ulazi u muževljev dom, treba desnom nogom preći prag, kako bi u kući vladali red i sreća. Često se iznad vrata drži dijete, najčešće muško, koje mlada poljubi – simbol želje za potomstvom. Takođe, mlada se ne smije okretati kada napušta roditeljski dom, jer se vjerovalo da bi se u suprotnom u životu često vraćala s tugom.
Prva bračna noć nekada je bila obavijena strogim pravilima i simbolikom, jer se čast porodice vezivala za ponašanje mlade. Danas su ti običaji uglavnom nestali, ali sjećanje na njih govori o težini koju je brak imao u tradicionalnom društvu.
Savremene crnogorske svadbe sve više liče na moderne evropske proslave, ali u mnogim kućama i dalje se čuvaju stari običaji, makar u simboličnom obliku. Oni predstavljaju vezu sa precima, sa vremenom kada su riječ, čast i porodica bile temelj života.
Crnogorska svadba je, u suštini, priča o zajednici. To je dan kada se ne slavi samo ljubav dvoje ljudi, već kontinuitet porodice, sjećanje na pretke i nada u budućnost. Upravo zato ona i danas ima posebno mjesto u crnogorskom identitetu – snažna, ponosna i duboko emotivna, baš kao i narod koji ju je stvorio.
