U ovom tekstu vam donosimo jednu šaljivu priču o bračnom paru. Ovaj bračni par je imao troje djece ali situacija se zakomplikovala kada su se pomenule pare odnosno dohodak. Pročitajte sami i pogledajte kako to u našem narodu svaka ozbiljna situacija se može predstaviti na humorističan način.
– Ej, ženo, šta bi s onom našom čeljadi, ne vidim ih nigdje?
– Ma, svratili njihovi pa ih poveli kući, nisu više naši.
A sada malo da se osvrnemo na psihološku analizu ljudi koji su odrasli u zdravom okruženju, gdje su imali više braće i sestara. Sigurno će vam biti zanimljiva ova priča – prilika da naučite nešto novo.
Psihologija odraslih osoba koje su odrastale u velikim porodicama – između pripadnosti i potrage za vlastitim glasom
U vremenu kada su mnoge porodice sve manje, a djeca često odrastaju sama ili s jednim bratom ili sestrom, ljudi koji su odrasli u velikim porodicama – s troje, četvoro, petoro ili više braće i sestara – često se percipiraju kao dio nečega starinskog, nostalgičnog, skoro zaboravljenog. No, iza tog idiličnog prizora velike trpeze, zajedničkih uspomena i gužve u kući, krije se vrlo složena psihološka struktura koja oblikuje ove ljude na poseban način.
Odrastanje u velikoj porodici nosi sa sobom specifične izazove, prednosti i traume koje se često prenose i u odraslu dob. Psihologija takvih ljudi nije jednobojna – ona je mozaik ličnih borbi, prilagođavanja i trajne potrebe za pripadanjem, ali i dokazivanja.
1. Identitet u gomili – potraga za “ja” među “nama”
Kada dijete odrasta među mnogobrojnom braćom i sestrama, ono rijetko ima priliku da bude samo. Od najranijih dana, dijeli pažnju, prostor, igračke, odeću, roditeljsku ljubav – i samog sebe. U takvom okruženju, dijete uči da je dio cjeline, ali često teže dolazi do samostalnog osjećaja identiteta.
Odrasle osobe iz takvih porodica često nose duboku potrebu da se dokažu, da se istaknu, da budu prepoznate kao individue. Mnoga takva djeca nauče da se bore za svoje mjesto pod suncem – bilo glasno, kroz rivalstvo i takmičenje, bilo tiho, povlačenjem i građenjem unutrašnjeg svijeta.
U odraslom dobu to može rezultirati jakom ambicijom i željom za postignućem – često iz nesvjesne potrebe da se “konačno vidi”, da se razlikuje od mase. S druge strane, neki ostanu vječno u sjenci i osjećaju da nisu dovoljno važni, da se njihovo mišljenje gubi u buci drugih.
2. Samopouzdanje i samovrijednost – oblikovani u ogledalu porodice
U velikim porodicama, samopouzdanje se često ne gradi kroz bezuslovnu roditeljsku pažnju, jer takve pažnje – jednostavno – nema dovoljno za sve u isto vrijeme. Djeca se tada oslanjaju jedni na druge. Starija djeca uče odgovornost rano, jer brinu o mlađima, a mlađa djeca često osjećaju da su “posljednji u redu”.
Oni koji su se često morali boriti za riječ u razgovoru, ili koji su dobijali pohvalu samo kada “niko drugi nije bolji”, mogu kao odrasli imati duboko ukorijenjeno osjećanje da se moraju truditi više da bi vrijedili. Samovrijednost se tako često bazira na usporedbi – da li sam bolji od brata, sestre, da li sam “najuspešniji” iz porodice?
To može rezultirati ili velikom upornošću i radnom etikom, ili osjećajem inferiornosti i vječnog poređenja sa drugima, naročito u partnerskim i profesionalnim odnosima.
3. Empatija, fleksibilnost i socijalna inteligencija – darovi kolektivnog odrastanja
Jedna od najvećih prednosti odrastanja u velikim porodicama jeste razvijena sposobnost za zajednički život. Djeca koja od malih nogu uče da dijele, da čekaju red, da slušaju tuđe potrebe, često kao odrasli postaju visoko empatične osobe. Oni znaju kako izgleda kad ne možeš sve dobiti odmah. Znaju kada treba popustiti, a kada pregovarati.
Takođe, takvi pojedinci obično su vrlo prilagodljivi – jer su navikli da se svakodnevno suočavaju sa haosom, konfliktima, bukom i stalnim promjenama. Njihova socijalna inteligencija često nadilazi vršnjake – upravo jer su od malih nogu “trenirani” u timskoj dinamici.
Odrasli iz velikih porodica često imaju izražen osjećaj za grupu, za zajednicu. Oni znaju da funkcionišu u timu, ali istovremeno često nose tihu potrebu da budu “neko poseban”, da ih se vidi kao jedinstvene.
4. Partnerski odnosi – između potrebe za toplinom i straha od zagušenosti
Jedan od psihološki najzanimljivijih aspekata odraslih iz velikih porodica jeste njihov odnos prema bliskosti. Oni koji su navikli da nikada nemaju privatnost, koji su spavali u sobi s još troje braće i sestara, često u odraslom dobu tragaju za ličnim prostorom. No, istovremeno, mnogi od njih teško podnose usamljenost.
U partnerskim vezama to može izgledati kao stalna borba između želje za bliskošću i potrebe za distancom. Neki od njih ulaze u odnose iz duboke potrebe za toplinom i podrškom, jer je ona možda izostajala u djetinjstvu. Drugi bježe čim postane previše intenzivno, jer podsjeća na gužvu iz koje su jedva “pobjegli”.
Zanimljivo je i to da se mnogi ljudi iz velikih porodica odlučuju za manje porodice kada osnuju vlastite – želeći svojoj djeci dati ono što oni nisu imali: više pažnje, više prostora, više individualnosti.
5. Pitanje pripadnosti – balans između lojalnosti i lične slobode
Ljudi iz velikih porodica često cijeli život osjećaju snažnu lojalnost porodici. I kada se odsele, ožene, dobiju djecu – ostaju „dio čopora“. Ta lojalnost je plemenita, ali ponekad i teretna. Mnogi od njih imaju osjećaj dužnosti da pomažu, da priskaču, da se ne udaljavaju – i često zapostavljaju vlastite potrebe zarad „porodične solidarnosti“.
To može dovesti do konflikta između lične slobode i porodičnih očekivanja. Naročito ako su roditelji od onih koji očekuju da ih „sva djeca redovno obilaze“ i da „svi ostanu na okupu“. Neki ljudi iz takvih porodica nose osjećaj krivice kad god postave granice.
6. Uloga redoslijeda rođenja – prvorođeni, srednji, najmlađi
Psihologija redoslijeda rođenja posebno je izražena u velikim porodicama. Najstariji često postaju “drugi roditelji”, odgovorni i ozbiljni, naviknuti da vode. Srednja djeca često se osjećaju zanemareno i razvijaju kreativne načine da se izbore za pažnju. Najmlađi često postaju razmaženi, ali i ranjivi, jer su stalno posmatrani kroz poređenje s „starijima“.
Ove uloge se prenose i u odrasli život – najstariji se teže opuštaju, srednji se često bore sa samovrijednošću, a najmlađi znaju osjetiti nesigurnost kad prvi put moraju biti lideri u vlastitom životu.
Velika porodica ostavlja duboke tragove, ali i neprocjenjiva blaga
Odrastanje u velikoj porodici je poput života u malom društvu – ono oblikuje karakter, vrijednosti, navike i način na koji volimo, komuniciramo i postavljamo granice. Odrasli ljudi iz takvih porodica često su istovremeno i hrabri i ranjivi, i snažno povezani i željni distance, i samostalni i gladni priznanja.
Oni su odrasli dijeleći sve – pa i sebe. Zato njihova psihologija često uključuje pitanje: “Ko sam ja, ako nisam dio njih?”
Ali upravo ta potraga, ta složenost, ta sposobnost da prepoznaju druge i sebe unutar veće slike – čini ih duboko humanim, prilagodljivim i često vrlo mudrim ljudima.
