Mujo je ispraćao Fatu i sad, Fata kao svaka žena pogledala je u drugi zaljubljeni par i imala šta da kaže Muji. No Mujo je čitavu priču začinio svojim humorom. Pogledajte u nastavku teksta, zanimljivo je da se to desilo na autobuskoj stanici a Mujo je sigurno imao neke planove da pozove drugara da mu dođe ili da ide na pecanje.
-Pa naravno da će biti sretan lik, kad ispraća je na put.
Historija autobusa je zapravo fascinantna priča o razvoju javnog prevoza i društvenih potreba koje su ga oblikovale. Do Drugog svjetskog rata autobusi su prošli put od jednostavnih kočija sa konjskom zapregom do prvih motorizovanih vozila namijenjenih isključivo za prevoz većeg broja ljudi.
Počeci – konjske omnibus kočije
Prvi oblici „autobusa“ javljaju se još u 19. vijeku. U Parizu 1820-ih i 1830-ih postojali su tzv. omnibus vozovi – velike kočije na konjsku zapregu koje su prevozile dvadesetak putnika na unaprijed utvrđenim linijama. Naziv „omnibus“ dolazi od latinske riječi za sve, jer je bio namijenjen običnim ljudima, a ne samo bogatima. Ovi vozovi imali su dva nivoa – donji zatvoreniji i gornji otvoreni, pa su podsjećali na današnje dvostruke autobuse.
Prvi parni i električni pokušaji
Sredinom 19. vijeka počinju eksperimenti sa parnim autobusima. U Engleskoj i Francuskoj, parni autobusi su kratko vrijeme vozili po cestama, ali su bili spori, glomazni i često kvarljivi. Zbog velike buke i dima, kao i nedostatka infrastrukture, nisu se masovno koristili. Krajem 19. vijeka pojavljuju se i električni autobusi u Londonu i Berlinu, ali im je domet bio mali, jer su baterije tog vremena bile slabe i skupe.
Ulazak motora s unutrašnjim sagorijevanjem
Prava revolucija dolazi krajem 19. i početkom 20. vijeka s motorima na benzin i dizel. Prve motorne autobuse proizvodili su isti pioniri koji su pravili i automobile – Benz, Daimler, Peugeot. Već oko 1905. godine u Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj postojale su prve linije koje su redovno koristile motorizovane autobuse.
Izgled i udobnost ranih autobusa
Autobusi iz tog vremena nisu bili ni blizu današnjoj udobnosti. Karoserije su ličile na kočije sa dodatkom motora. Često su imali otvorene bokove ili krošnje od platna, a stakleni prozori su postali standard tek nakon Prvog svjetskog rata. Sjedala su bila drvena ili od tanke kože, bez ikakvih amortizera. Putovanje autobusom bilo je bučno, prašnjavo i prilično sporo – brzina je rijetko prelazila 20 do 30 kilometara na sat.
Putnički transport do Drugog svjetskog rata
Do 1920-ih i 1930-ih autobusi postaju sve važniji oblik transporta. Mnogi gradovi u Evropi i Americi uvode organizovane linije koje povezuju centre gradova sa predgrađima. To je bilo posebno važno jer je željeznica povezivala veće gradove, ali nije dopirala u svaku ulicu. Autobus je popunjavao prazninu.
U to vrijeme pojavljuju se i prvi turistički autobusi – vozila s udobnijim sjedištima i panoramskim krovovima za razgledanje gradova. Neki od njih imali su čak i dvostruke spratove, nalik današnjim londonskim double-deckerima.
Uticaj Prvog svjetskog rata
Rat je ubrzao razvoj motora i karoserija, jer su vojske koristile kamione i autobuse za prevoz vojnika. Nakon rata, mnogi od tih vozila prenamijenjeni su u civilni transport. To je dalo ogroman zamah autobuskom saobraćaju.
Autobusi uoči Drugog svjetskog rata
Do 1930-ih autobusi postaju standard u većini evropskih metropola. Već su imali zatvorene karoserije, grijanje, staklene prozore i relativno udobna sjedišta. Neki su bili dugi i preko 10 metara i mogli su prevoziti 40–50 putnika. Postojale su i međugradske linije koje su povezivale gradove u Njemačkoj, Francuskoj, SAD-u i Velikoj Britaniji. Putovanje je i dalje bilo sporije i manje udobno od voza, ali je autobus imao prednost jer je mogao ići do manjih mjesta gdje pruga nije postojala.
Uoči Drugog svjetskog rata autobus je već bio prepoznat kao glavno vozilo javnog prevoza u gradovima, zajedno s tramvajem. Građani su ga koristili svakodnevno – za posao, školu, pijacu ili putovanja u susjedne gradove.
