Mujo i Haso sjedili su u kafani, uživajući u čašici rakije. Mujo, sav znatiželjan, upita:
– Haso, imaš li ti ljubavnicu?
Haso se zagonetno nasmiješi i reče:
– Ma kakva ljubavnica, bolan, nisam ni oženjen!
Mujo se zavalja u stolici, zamišljeno ga gledajući, pa opet upita:
– A kad bi bila udana, jel bi je prihvatio kao ljubavnicu?
Haso promiješa rakiju u čaši, klimne glavom i odgovori:
– Pa možda bih, što da ne?
Mujo, već pomalo nervozan, podiže ton:
– A šta misliš, šta bi njen muž bio u tom slučaju?
Haso prasne u smijeh i reče:
– Ma bio bi papak, naravno!
Mujo se iznenada uspravi, oči mu zasijaju od ljutnje i reče:
– A šta misliš, jel’ ja ličim na papka?
Haso ga pogleda ozbiljno i odgovori:
– Nema šanse, Mujo, nikako!
U tom trenutku Mujo, sav crven u licu, poviče:
– E onda, prestani spavati s Fatom!
Kafana je prostor koji nosi dušu i karakter jedne zajednice, mjesto gdje se radost i tuga miješaju uz čašu pića, pjesmu i razgovor. Njen početak i značaj duboko su utkane u istoriju Balkana i šireg dijela svijeta, jer kafana nije samo običan ugostiteljski objekat, već institucija, simbol društvenog života i zajedničkog okupljanja ljudi. Vjeruje se da kafane potiču iz 16. vijeka i da su prve osnovane u Istanbulu, odakle su se brzo proširile na druge zemlje, prvenstveno na Balkan i Bliski istok. Na početku su bile jednostavni prostori u kojima su se okupljali ljudi da bi uživali u kafi, čaju i razgovoru, ali s vremenom su se razvijale u prostor gdje su se odvijali važni društveni i politički događaji, donosile važne odluke, i gdje su se rađale ideje koje su mijenjale društvo.
U vrijeme Osmanlijskog carstva, kafane su postale sastavni dio urbanog života, okupljališta ljudi svih slojeva društva – od trgovaca, zanatlija, putnika, do intelektualaca i umjetnika. Kroz njih su se širile vijesti, prenosili tračevi i razgovaralo o događajima iz zemlje i svijeta. Upravo je u kafanama bilo dozvoljeno opušteno izražavanje mišljenja, često slobodnijeg i neposrednijeg nego u drugim javnim prostorima. U mnogim slučajevima, kafane su bile prva mjesta okupljanja onih koji su tražili slobodu, inspiraciju ili su se zalagali za političke promjene, što im je donijelo dodatni značaj u istorijskom kontekstu.
Kafane su uvijek imale poseban šarm – prostor ispunjen mirisima kafe, duhana, rakije i hrane, prožet zvucima muzike i glasovima koji se stapaju u jedan zajednički ton. Ovdje su gosti pronalazili bijeg od svakodnevnih briga, mjesto gdje su mogli podijeliti svoje misli, životne priče ili jednostavno ćutati, okruženi ljudima s kojima su dijelili neizrečene osjećaje. Svaka kafana ima svoju atmosferu i specifičan ambijent – od seoskih kafana, gdje se za drvenim stolovima i klupama okupljaju mještani, do gradskih kafana, u kojima se okupljaju intelektualci, umjetnici i političari. Bez obzira na vrstu, kafana pruža osjećaj pripadnosti, priliku da se bude dio zajednice u kojoj ljudi nisu samo gosti već i prijatelji i saputnici.
Kafane su se vremenom mijenjale, prilagođavale trendovima i potrebama društva, ali su zadržale svoj jedinstveni duh. Tokom 20. vijeka, naročito u bivšoj Jugoslaviji, kafane su imale status gotovo kulturnih institucija. One su bile mjesta gdje su se okupljali pjesnici, pisci, glumci i muzičari, gdje su se rađala prijateljstva i umjetničke kolaboracije, a često i politički pokreti. Kafane su bile prostor gdje se slušala sevdalinka, tradicionalna narodna pjesma koja nosi u sebi težinu i ljepotu balkanske duše, dok su uz čašu vina ili rakije padale suze radosnice i tuge. Mnoge su kafane nosile imena poznatih pjesnika ili historijskih ličnosti, čime su im dodatno pridavale na značaju i važnosti, jer su nosile uspomene na prošla vremena i ljude koji su u njima boravili.
Kroz decenije, kafane su bile središta kulturnih i društvenih dešavanja. Neki od najpoznatijih pisaca i pjesnika proveli su sate u kafanama, inspirisani njihovim atmosferama. Ovdje su pisane pjesme, nastajale knjige, sklapani poslovi i rađala se ljubav. Njihova istorija, međutim, nije bez poteškoća. U periodima političkih i ekonomskih kriza, mnoge kafane su bile zatvarane, preuređivane ili su jednostavno gubile na značaju. Industrijalizacija, urbanizacija i promjene u društvenim običajima dovele su do toga da se kafane suoče s ozbiljnim izazovima, jer su ljudi sve više postajali usmjereni na brzi način života i modernije oblike zabave. Uprkos tome, one su uspjele preživjeti i prilagoditi se, očuvavši svoj duh i autentičnost.
U novije vrijeme, kafane su doživjele renesansu. Mnogi su ljudi, umorni od užurbanog načina života i otuđenosti modernog društva, ponovno otkrili vrijednost kafanskog druženja. Posebno su mlađe generacije počele shvatati ljepotu tih prostora, gdje je dopušteno iskreno razgovarati, ponekad i zapjevati, podijeliti misli i osjećanja bez straha od osude. Kafane su danas i dalje mjesta gdje se proslavljaju životni uspjesi, oplakuju gubici i gdje se pronalazi utjeha u društvu prijatelja.
