Dere se Mujo na Fatu:
Pa dobro, gdje je ona prašina s televizora?
“Obrisala sam.” Odgovori Fata
A Mujo će:
“Tamo sam imao zapisane neke važne brojeve!”
BONUS PRIČA:
U malom selu zvanom Vrtići živio je čovjek po imenu Miko. Miko je bio poznat po svom nespretnom, ali srdačnom ponašanju. Selo je bilo malo, sa svega stotinjak stanovnika, i svi su se znali. Miko je uvijek bio taj koji je priređivao najviše smijeha svojim nevjerojatnim pustolovinama.
Jednog dana, Miko je odlučio da napravi nešto korisno za selo – odlučio je da popravi stari seoski bunar koji je već dugo vremena bio izvan upotrebe. Problem je bio što Miko nije imao pojma kako popraviti bunar, ali to ga nije spriječilo. S motikom u jednoj ruci i kantom vode u drugoj, krenuo je prema bunaru.
Stigavši tamo, Miko je prvo odlučio da provjeri dubinu bunara. Pružio je kantu s vodom niz bunar, ali je zaboravio vezati uže. Kanta je pala i začuo se glasan PLJUSK! „Dobro,“ rekao je Miko, „bar sada znam da ima vode.“
Sljedeći korak bio je da pokuša izvući kantu. Gledao je oko sebe i primijetio dugu motku koja je stajala pored bunara. „Ovo će biti savršeno,“ pomislio je. Uzeo je motku i počeo njome petljati po bunaru, ali umjesto da izvuče kantu, uspio je samo da se motka zaglavi. Pokušao je povući motku, ali nije se micala. Tada mu je sinulo – možda bi mogao ući u bunar i sam izvaditi kantu.
Miko je sjeo na rub bunara i polako se spustio unutra. S obzirom na to da je bio nespretan, očekivano je skliznuo i pao pravo u vodu. Sada je bio zaglavljen u bunaru s kantom i motkom, i nije imao pojma kako će izaći. Na sreću, neko je prolazio pored bunara i čuo Mikove povike.
„Hej! Je li to Miko?“ upitao je glas odozgo.
„Da, ja sam! Trebam pomoć!“ viknuo je Miko.
„Šta radiš dolje?“ upitao je glas.
„Pokušavam popraviti bunar!“ odgovorio je Miko.
Nakon nekoliko minuta smijeha, seljani su uspjeli izvući Mika iz bunara. Bio je mokar od glave do pete, ali sretan što je izašao. Seljani su ga zadirkivali, ali su mu također pomogli da popravi bunar kako treba. Ispostavilo se da je bunar zapravo bio prilično lako popraviti kada je Miko imao pomoć.
Kasnije tog dana, Miko je sjedio s prijateljima u seoskoj kafani i pričao svoju priču. Svi su se smijali, a Miko je, uprkos svemu, bio zadovoljan jer je uspio da izvuče smijeh i pouku iz situacije. „Nema tog problema koji ne možeš riješiti uz malo smijeha i pomoć prijatelja,“ rekao je na kraju.
I tako je Miko, sa svojim nespretnim, ali srdačnim pristupom životu, postao još više omiljen među seljanima. Svaki put kad bi prolazili pored bunara, prisjetili bi se njegove avanture i nasmijali se, zahvalni što imaju takvog prijatelja koji zna kako pretvoriti i najnespretniju situaciju u nezaboravnu priču.
