Svi smo čuli za poznate gusare ili pirate. To su ljudi iz prošlih vremena, tadašnji odmetnici koji su plovili morem i pljačkali druge brodove. Poznati su po svojim šeširima, načinima odijevanja kao i po tome što su neki ostajali bez udova pa nosili drvene proteze ili kuke, a sve ti iz žara borbe. Mnogi filmovi su napravljeni na ovu tematiku a evo jedne zanimljive priče između gusara i krčmara u jednoj krčmi. Poslije toga slijede neke zanimljivosti o gusarima.
–Pa naravno da ne može, ali taj dan mi je bio prvi dan da imam kuku.
Kad se spomenu gusari, većina ljudi odmah pomisli na crne zastave s lubanjom, skriveno blago zakopano na pustim ostrvima, drvene noge, poveze preko oka i boce ruma koje se razbijaju o palubu dok talasi bijesno udaraju o bok broda. Ali istina o gusarima je mnogo složenija, zanimljivija i – iznenađujuće – često mnogo racionalnija nego što nam filmovi i legende govore.
Gusari nisu bili samo razbojnici mora. Oni su bili proizvod svog vremena. Period koji se najčešće naziva „zlatno doba gusarstva“ trajao je otprilike od kraja 17. do početka 18. stoljeća, kada su ogromne količine zlata, srebra i robe putovale između Amerike, Evrope i Afrike. Brodovi su bili puni blaga, ali i spori, teško naoružani i često loše organizirani. U takvom svijetu, gusarstvo je bilo logičan – i za mnoge očajan – izbor.
Jedan od najpoznatijih gusara bio je Edward Teach, poznatiji kao Crnobradi. Njegova brada bila je toliko gusta i crna da je u nju znao uplesti zapaljene fitilje prije bitke kako bi izgledao poput demona iz pakla. Ipak, zanimljivo je da postoje dokazi da je rijetko ubijao zarobljenike – više je koristio strah kao oružje nego stvarnu brutalnost. Psihološki rat bio je njegova najveća snaga.
S druge strane, William Kidd je primjer kako je granica između gusara i legalnog kapetana bila tanka. On je zapravo imao dozvolu britanske krune da napada neprijateljske brodove – bio je takozvani privatnik. Ali kada su se politički vjetrovi promijenili, isti taj čovjek proglašen je gusarom i obješen. Gusari su često bili samo pijuni u velikim igrama carstava.
Možda najromantičnija figura u gusarskoj mitologiji je Anne Bonny, jedna od rijetkih žena gusara poznatih po borbenosti i hrabrosti. Zajedno s Mary Read, borila se rame uz rame s muškarcima, bez straha i bez skrivanja. Njena priča razbija stereotip da su gusari bili isključivo muški svijet. Na brodovima je bilo mjesta samo za one koji su mogli preživjeti – spol nije bio presudan koliko snaga i lojalnost.
Zanimljivo je da su gusarski brodovi često bili demokratičniji od tadašnjih država. Posada je birala kapetana. Ako bi kapetan bio okrutan, nesposoban ili nepravedan u podjeli plijena, mogao je biti smijenjen. Plijen se dijelio po unaprijed dogovorenim pravilima. Povrijeđeni gusari dobijali su kompenzaciju – određenu sumu novca za izgubljenu ruku, nogu ili oko. U svijetu u kojem obični mornari nisu imali gotovo nikakva prava, gusarski brod je paradoksalno bio prostor relativne jednakosti.
Ipak, stvarni život gusara bio je daleko od romantike. Hrana je često bila pokvarena, voda ustajala, a bolesti poput skorbuta harale su posadom. Higijena je bila gotovo nepostojeća. Miris palube, znoja, baruta i soli bio je konstantan. Mnogi gusari nisu živjeli duže od nekoliko godina nakon što bi se otisnuli u taj život.
A šta je sa zakopanim blagom? Istina je da je to mnogo rjeđa pojava nego što filmovi prikazuju. Gusari su obično brzo trošili plijen u lukama – na hranu, piće, odjeću i zabavu. Ideja o kartama s velikim crvenim „X“ popularizirana je tek u književnosti, posebno kroz roman Treasure Island, koji je zauvijek oblikovao našu maštu o gusarima.
Crna zastava s lubanjom i ukrštenim kostima, poznata kao „Jolly Roger“, nije bila univerzalna. Svaki kapetan je često imao svoju verziju zastave – neke su prikazivale kosture, pješčane satove ili srce probodeno kopljem. Poruka je bila jasna: predajte se bez borbe i možda ćete preživjeti.
Postojali su i gusari koji su napadali u Indijskom okeanu i Mediteranu. U tim vodama, posebno su bili poznati berberski gusari sa sjevera Afrike, koji su stoljećima harali trgovačkim rutama i zarobljavali ljude radi otkupa. Gusarstvo nije bilo samo atlantska pojava – ono je bilo globalno.
Jedna od najvećih ironija gusarskog života jeste to što su mnogi od njih zapravo bježali od nepravde. Mornari su na trgovačkim i ratnim brodovima često bili brutalno kažnjavani, potplaćeni i zlostavljani. Gusarski brod je, u poređenju s tim, mogao izgledati kao sloboda. Naravno, ta sloboda je bila kratka i opasna, ali za neke je bila bolja od sigurnog ropstva.
U modernom dobu, gusari nisu nestali. U vodama kod Somalije, jugoistočne Azije i drugih nestabilnih regija, i dalje postoje pomorski napadi. Razlika je samo u tehnologiji – danas su tu brzi čamci, automatsko oružje i satelitska navigacija. Motiv je često isti kao i prije tri stotine godina: siromaštvo, politički haos i prilika za brzu zaradu.
Ali zašto nas gusari i dalje fasciniraju? Možda zato što predstavljaju pobunu protiv sistema. Oni su simbol slobode – makar iluzorne. Život bez zakona, bez poreza, bez autoriteta. Naravno, to je romantična verzija. Stvarna verzija uključuje glad, bolest, stalnu opasnost i gotovo siguran nasilan kraj.
Gusari su istovremeno bili zločinci i sanjari, oportunisti i avanturisti, brutalni i ponekad neobično pravedni unutar vlastitog kodeksa. Njihova priča nije samo priča o pljački – to je priča o ljudima koji su odlučili da žive izvan granica svog vremena, bez garancije sutrašnjeg dana.
I možda je baš u tome njihova trajna čarolija. Jer gusar nije samo čovjek s mačem i pištoljem. Gusar je simbol izbora – da se krene protiv struje, makar talasi bili ogromni, a horizont neizvjestan.
