Za danas jedna jako duhovita priča. Umiješana je hitna pomoć, hrabri medicinski radnici koji spašavaju živote. Jedan čovjek je nazvao iz nekog, na prvu, ozbiljnog razloga. Kasnije se ispostavilo da je nazvao iz sebičnih razloga, ali je priča na neki način ispala duhovita.
–Pozdrav, opet zovem ja. Nema veze, pronašao sam drugi.
Hitna pomoć, odnosno služba hitne medicinske pomoći, jedna je od najvažnijih institucija u modernom zdravstvenom sistemu, jer predstavlja prvu liniju odbrane kada je ljudski život ugrožen. Ona je simbol brzine, profesionalnosti i spremnosti da se u najtežim trenucima pruži šansa za spasavanje života. Kada neko doživi srčani udar, tešku saobraćajnu nesreću, moždani udar, povredu na radu ili bilo kakvu drugu situaciju koja direktno prijeti zdravlju i životu, upravo su ekipe hitne pomoći prve koje dolaze na teren. Njihova uloga nije samo medicinska, već i ljudska, jer često u najgorim trenucima pacijent osjeti sigurnost i nadu upravo kroz dolazak ljekara i tehničara u bijelim uniformama i vozilima s plavim rotacijama.
Historijat hitne pomoći kroz vrijeme
Ideja o organizovanoj hitnoj pomoći nije postojala oduvijek. U prvim stoljećima civilizacije ljudi su se oslanjali na improvizovanu brigu – ranjenike ili oboljele pomagali su porodica i susjedi, a u ratovima ranjenici su često ostajali bez ikakve njege. Tek kroz historiju, s razvojem ratnih pohoda i sve većeg broja povreda, rodila se potreba za bržim i organizovanijim načinima pružanja pomoći.
Prvi zapisi o nečemu što liči na organizovanu hitnu pomoć javljaju se u antičkom Rimu, gdje su vojnici imali posebne zadatke da iznose ranjenike sa bojišta i pružaju im osnovnu njegu. Međutim, pravi zamah dolazi tek u srednjem vijeku, naročito u vrijeme križarskih ratova, kada su se pojavili viteški redovi bolničara poput templara i ivanovaca, koji su zbrinjavali ranjene i bolesne. Njihove metode bile su osnovne, ali predstavljale su korak ka humanijem pristupu.
Savremena ideja hitne pomoći razvija se tek u 19. stoljeću. Austrijski hirurg Baron Dominique Jean Larrey, koji je služio u Napoleonovoj vojsci, smatra se “ocem moderne hitne pomoći”. On je osmislio tzv. leteće ambulante – posebna kola s konjima koja su brzo izvlačila ranjenike s bojišta i prevozila ih do ljekara. Ova ideja je bila revolucionarna, jer je ranije praksa bila da se ranjenici ostavljaju dok bitka ne završi. Larrey je dokazao da brza reakcija značajno povećava šanse za preživljavanje.
U civilnom životu, prva prava gradska služba hitne pomoći osnovana je 1881. godine u Beču nakon velike tragedije kada je car Franjo Josip svjedočio kako čovjek teško povrijeđen na ulici nije imao kome da se obrati za pomoć. Inspirisan time, ljekar Jaromir Mundy osnovao je prvu organizovanu hitnu službu sa posebno obučenim ekipama i konjskim zapregama. Nedugo zatim, slične službe pojavile su se u Berlinu, Parizu i Londonu.
Razvoj kroz 20. stoljeće
Dolaskom 20. stoljeća, hitna pomoć postaje sastavni dio modernog grada. Razvojem automobila, pojavila su se prva motorna kola hitne pomoći koja su zamijenila konjske zaprege. Ova vozila su bila brža i opremljenija, što je značilo da se pomoć može pružiti u kraćem vremenskom roku. Prvi automobili hitne pomoći pojavili su se u Sjedinjenim Američkim Državama već početkom 1900-ih godina, a ubrzo se proširili po Evropi.
Sa širenjem medicinskog znanja, ekipe hitne pomoći nisu bile samo prevoznici pacijenata do bolnice, već su počele da pružaju medicinske intervencije na terenu – davanje kisika, zaustavljanje krvarenja, imobilizacija prijeloma, pa čak i osnovna reanimacija. Tokom Drugog svjetskog rata i kasnijih sukoba, iskustva ratne medicine donijela su napredak i u civilnim službama, jer su uvedene nove metode hitnog zbrinjavanja i organizovan transport ranjenika.
U drugoj polovini 20. stoljeća, posebno nakon 1960-ih godina, osnivaju se i razvijaju službe hitne medicinske pomoći u današnjem obliku. Uvedeni su brojevi za hitne slučajeve, poput 911 u SAD-u ili 94 u bivšoj Jugoslaviji (kasnije 124, a danas 194 ili 112 u mnogim državama Evrope). Ekipe su dobijale sve bolju opremu: defibrilatore, monitor aparate, infuzije i lijekove za stabilizaciju pacijenata.
Hitna pomoć danas
Danas hitna pomoć funkcioniše kao visoko organizovan sistem, dostupan svima i u svakom trenutku. Ekipe su sastavljene od ljekara, medicinskih tehničara i vozača-spasilaca, a u mnogim zemljama postoje i posebno obučeni paramedici koji imaju zadatak da brzo reagiraju. Vozila su mobilne mini-bolnice – opremljena aparatima za reanimaciju, kiseonikom, nosilima, aspiratorima i lijekovima.
Hitna služba se dijeli na dvije ključne vrste:
-
Prehospitalna hitna pomoć – dolazak ekipe na teren, pružanje prve pomoći i transport pacijenta.
-
Bolnička hitna služba – urgentni prijem u bolnicama gdje se zbrinjavaju pacijenti nakon dolaska.
Osim toga, u mnogim zemljama postoje i helikopterske jedinice hitne pomoći, koje su od ogromnog značaja kada je potrebno brzo prevesti pacijenta iz nepristupačnih ili udaljenih krajeva.
Hitna pomoć u bivšoj Jugoslaviji i regiji
Na prostorima bivše Jugoslavije, organizacija hitne pomoći počela je da se razvija sredinom 20. stoljeća. U većim gradovima su postojale dežurne ekipe, dok su u manjim mjestima prvu pomoć često pružali domovi zdravlja. Sa vremenom su uvedene posebne službe hitne pomoći, a broj 94 bio je prepoznatljiv svima. Danas, u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori, hitna pomoć je organizovana po evropskim standardima, a uveden je i jedinstveni evropski broj 112 za sve hitne slučajeve.
Humanost i težina posla
Rad u hitnoj pomoći je jedan od najstresnijih i najodgovornijih poslova u medicini. Ekipe su stalno izložene pritisku jer u svakoj sekundi mogu primiti poziv koji odlučuje o životu i smrti. Oni se suočavaju sa saobraćajnim nesrećama, požarima, samoubistvima, dječijim bolestima, starim i nemoćnim pacijentima, pa čak i agresivnim napadima. Osim medicinskog znanja, potrebno je imati i hrabrost, psihičku stabilnost i veliku dozu empatije.
Hitna pomoć je nastala iz potrebe da se spase ljudski život u najkritičnijim trenucima. Od antičkih vojnika i srednjovjekovnih bolničara, preko Larreyevih ambulanti na bojištu, do današnjih modernih sanitetskih vozila i helikoptera – put je bio dug i težak. Danas, ona je stub sigurnosti u svakom društvu, jer ljudi znaju da, kada pozovu određeni broj, pomoć će doći – brza, stručna i odlučna.
Hitna pomoć nije samo služba – ona je simbol humanosti i zajedništva, dokaz da u najtežim trenucima uvijek postoji ruka koja će prva priskočiti i spasiti ono najvrijednije što imamo – ljudski život.
