Dolazi muž kući pijan. Žena ga dočeka na vratima, opali mu vruć šamar i izdere se:
– Hoćeš li još piti, svinjo pijana!?
Muž šuti. Žena mu ponovo opali šamar i kaže:
BONUS PRIČA:
U malom selu po imenu Smjehotres, stanovnici su imali neobičnu naviku – smijali su se svemu i svačemu. Ako bi neko pao, smijali bi se. Ako bi neko prolio čaj, smijali bi se. Čak i kad bi kiša počela padati, smijali bi se i trčali po kiši kao mala djeca.
Jednog dana, u selo je stigao čovjek po imenu Mirko Mrgud. Mirko je bio poznat po tome što se nikada nije smijao. Njegovo lice je bilo uvijek ozbiljno, a oči su mu bile hladne kao zimski vjetar. Svi u selu su se pitali kako će se Mirko uklopiti u njihovu veselu zajednicu.
Prvog dana, Mirko je otišao u lokalni dućan. Prodavačica Marica mu se nasmiješi i reče:
“Dobar dan, Mirko! Kako ti možemo pomoći danas?”
Mirko je ozbiljno odgovorio: “Treba mi hljeb i mlijeko.”
Marica se nasmije i reče: “Naravno, hljeb je svjež kao jutarnje sunce, a mlijeko je bijelo kao snijeg!”
Mirko je samo klimnuo glavom i nije se nasmiješio. Marica je bila zbunjena, ali nije gubila nadu. Odlučila je da mu ispriča vic.
“Zašto je piletina prešla cestu?” pitala je veselo.
Mirko je samo odmahnuo glavom i rekao: “Da bi stigla na drugu stranu.”
Marica se nasmijala, ali Mirko nije pokazao ni trunku emocija. Svi u dućanu su ga gledali začuđeno. Kako je moguće da se neko ne smije tako dobrom vicu?
Sledećeg dana, Mirko je otišao kod lokalnog frizera, Pera Frizure. Pera je bio poznat po tome što je pravio najčudnije frizure i uvijek je imao šalu na spremi. Kad je Mirko ušao, Pera je odmah počeo sa svojim trikovima.
“Mirko, sjedni ovdje! Danas ćemo te ošišati tako da izgledaš kao filmska zvijezda!” rekao je Pera uz osmijeh.
Mirko je ozbiljno rekao: “Samo skratite kosu.”
Pera je pokušao sve – pričao je viceve, pjevao pjesme, pa čak i plesao oko stolice. Ali Mirko je ostao ozbiljan kao kamen. Na kraju, Pera je bio iscrpljen i samo je slegnuo ramenima.
Nakon nekoliko sedmica, stanovnici Smjehotresa su bili zabrinuti. Kako će neko ko se nikad ne smije ikada biti sretan? Odlučili su da naprave plan. Organizirali su najveću zabavu koju je selo ikada vidjelo. Bilo je klaunova, mađioničara, muzikantskih bendova, i najviše smiješnih igara koje su mogli smisliti.
Mirko je, naravno, bio pozvan. Došao je, ali njegovo lice je i dalje bilo ozbiljno. Klaunovi su ga pokušavali nasmijati sa svojim trikovima, ali bez uspjeha. Mađioničari su izvlačili zečeve iz šešira, ali Mirko nije ni trepnuo. Stanovnici su već počeli gubiti nadu.
Onda je došla trenutak za glavnu tačku večeri – seoska talent šou. Prvi je nastupao Stanko, poznat po svom talentu za imitacije. Počeo je imitirati sve stanovnike sela, jedan po jedan. Kada je došao red na Mirka, Stanko je stavio ozbiljno lice, prekrstio ruke i rekao dubokim glasom: “Ja sam Mirko Mrgud i ne smijem se nikada.”
Publika je prasnula u smijeh, ali najvažnije od svega – Mirko je prvi put pokazao mali osmijeh. Bio je to samo trzaj usana, ali svi su to primijetili. Zatim je počeo pljeskati i smijati se zajedno sa svima.
Od tog dana, Mirko Mrgud više nije bio tako ozbiljan. Naučio je da se smije, iako ponekad samo malo. Smjehotres je postalo mjesto gdje se čak i najozbiljniji ljudi mogu naučiti smijati.
I tako je Smjehotres nastavio da bude najsmješnije selo na svijetu, a Mirko Mrgud je postao njihov najnoviji i najsretniji stanovnik.
