-Ako mene pitate doktore, ja tu ne bih ništa dirala, samo bi mu noge produžila.
JEDNA LIJEPA ROMANTIČNA PRIČA:
U dolini okruženoj visokim planinama i zelenim šumama, živjela je djevojka po imenu Iva. Bila je jednostavna, ali zračila je nekom posebnom toplinom i dobrotom koja je privlačila sve ljude u njenoj blizini. Njen dom bio je skromna kućica na rubu šume, gdje je provodila dane brinući se o svojim biljkama i životinjama, daleko od gradske vreve i buke.
Iva je odrasla u toj dolini i znala je svaki kutak, svaki potok, i svaku stazu. Iako je voljela svoj život i mir koji joj je donosila priroda, često je sanjala o nekom ko bi s njom podijelio taj svijet, ko bi razumio njenu ljubav prema zemlji i tišini.
Jednog dana, u dolinu je stigao neznanac. Zvao se Petar i bio je putnik koji je tražio mjesto gdje bi mogao naći mir i inspiraciju za pisanje svoje nove knjige. Petar je bio fasciniran prirodom, a kada je prvi put ugledao Ivu kako bere cvijeće na livadi, osjetio je kako mu srce poskoči. Nikada prije nije vidio nekoga ko se tako skladno stapao s prirodom.
Petar je često dolazio do livade, donoseći sa sobom knjigu i pokušavajući pronaći inspiraciju, ali svaki put bi se našao kako promatra Ivu, fasciniran njenom jednostavnom ljepotom i mirnoćom kojom je zračila. Jednog dana, skupio je hrabrosti i prišao joj, započevši razgovor.
Iva je bila iznenađena, ali i radoznala. Petar joj je pričao o svojim putovanjima, o gradovima koje je posjetio i ljudima koje je upoznao. Ona mu je pričala o životu u dolini, o prirodi koju je voljela, i o miru koji je pronalazila u jednostavnim stvarima. Kako su se bolje upoznavali, između njih se razvilo prijateljstvo koje je postajalo sve dublje.
Petar je svaki dan dolazio u dolinu, a Iva je postala njegova muza. Pisao je o njoj, o njenom osmijehu, o njenoj ljubavi prema prirodi, i o osjećajima koje je počeo gajiti prema njoj. Međutim, iako su njihovi razgovori postajali sve intimniji, Petar nije imao hrabrosti priznati joj svoje prave osjećaje, bojeći se da bi je mogao izgubiti ako bi sve izašlo na vidjelo.
Iva je, s druge strane, također počela osjećati nešto više od prijateljstva prema Petru. Svaki put kad bi ga ugledala, srce bi joj brže zakucalo, ali nije bila sigurna da li on osjeća isto. No, kako je prolazilo vrijeme, postalo je jasno da između njih postoji nešto posebno.
Jednog jesenjeg popodneva, dok su šetali kroz šumu, Petar se zaustavio i okrenuo prema Ivi. Njegove oči bile su pune emocija koje nije mogao više skrivati. S nježnošću u glasu, rekao je: “Iva, ti si promijenila moj život. U tebi sam našao mir i inspiraciju koju sam tražio cijelog života. Volio bih da ostanem ovdje, s tobom, i da zajedno pišemo našu priču.”
Iva je osjetila suze u očima, suze sreće i olakšanja. Približila se Petru i uhvatila ga za ruku. “Petre, i ti si meni donio nešto posebno. Ti si ono što sam tražila, i želim da ostaneš, da zajedno dijelimo ovaj svijet.”
U tom trenutku, sve je bilo savršeno. Njih dvoje, u srcu šume, našli su ono što su oboje tražili – ljubav koja je bila jednako snažna i trajna kao i priroda koja ih je okruživala.
Petar je ostao u dolini, i njih dvoje su zajedno stvorili život ispunjen ljubavlju, jednostavnim radostima i beskrajnim pričama. Iva je postala glavna junakinja Petrovih knjiga, a on je bio njen heroj u stvarnom životu.
Njihova ljubav bila je priča koju su svi u dolini pričali, priča o dvoje ljudi koji su našli mir i sreću jedno u drugom, i koji su pokazali da je prava ljubav uvijek vrijedna čekanja.
JOŠ JEDNA FINA PRIČA ZA VAS
U slikovitom selu, skrivenom među valovitim brežuljcima i poljima lavande, živjela je Sofija, mlada žena s dušom umjetnice. Svaki dan bi provodila slikajući krajolike svog rodnog kraja, hvatajući ljepotu prirode na platnu s takvom nježnošću i preciznošću da su se njeni radovi smatrali pravim remek-djelima. No, iako je njeno srce bilo ispunjeno bojama i oblicima, Sofija je osjećala prazninu koju nijedna slika nije mogla ispuniti.
Jednog dana, dok je slikala kraj potoka, primijetila je stranca kako šeta stazom prema njoj. Bio je to David, arhitekt iz grada, koji je došao u selo kako bi se odmorio od užurbanog života i pronašao inspiraciju za svoje nove projekte. Njegova pojava bila je elegantna, a pogled mu je bio ozbiljan, ali s nečim toplim i prijateljskim u očima.
David se zaustavio kod Sofije i s divljenjem promatrao njene slike. “Nikada nisam vidio tako živopisne boje,” rekao je, a njegov glas bio je dubok i smiren, poput rijeke koja tiho teče. Sofija se blago nasmiješila i ponudila mu da sjedne kraj nje.
Tako je počelo njihovo poznanstvo. Sofija i David su svaki dan provodili zajedno, istražujući brežuljke, šume i potoke koji su okruživali selo. Sofija mu je pričala o svojoj strasti prema slikanju, a David je dijelio s njom svoje ideje o arhitekturi, govoreći kako želi stvarati zgrade koje bi se skladno uklopile u prirodu, baš kao što se njene slike stapaju s krajolikom.
S vremenom, njihova veza postajala je sve dublja. David je bio fasciniran Sofijinom umjetnošću i načinom na koji je vidjela svijet, dok je Sofija bila očarana Davidovom strašću i predanošću svom poslu. Njihova prijateljstva polako je prerastala u nešto više, ali su oboje bili oprezni, ne želeći pokvariti ono što su već imali.
Jednog toplog ljetnog popodneva, dok su sjedili na brežuljku s pogledom na selo, David je izvadio skicirku i počeo crtati. Sofija ga je promatrala s osmijehom, diveći se njegovoj koncentraciji. Kada je završio, pokazao joj je crtež – bila je to kuća, ali ne obična kuća, već savršeno uklopljena u okolni krajolik, s prozorima koji su gledali na polja lavande i terasom s pogledom na zalazak sunca.
“Ovo je tvoj dom, Sofija,” rekao je tiho, ali odlučno. “Želim ga izgraditi za tebe, za nas. Mjesto gdje ćemo moći živjeti i stvarati, okruženi ljepotom koja nas je spojila.”
Sofija je bila dirnuta do suza. Znala je da je to više od prijedloga za kuću; to je bila ponuda za život, zajednički život u kojem bi dijelili sve – radost, tugu, stvaranje i ljubav.
“Da,” šapnula je, prihvatajući njegovu ruku. “Želim to, želim nas.”
Od tog trenutka, Sofija i David su postali nerazdvojni. Zajedno su radili na izgradnji svog doma, kombinirajući njenu umjetničku viziju s njegovom arhitektonskom vještinom. Njihova kuća postala je pravo remek-djelo, mjesto gdje su svaki zid, svaka soba i svaki kutak bili ispunjeni ljubavlju i pažnjom.
U godinama koje su slijedile, Sofija i David su živjeli sretno u svom domu, okruženi prirodom koja ih je spojila. Ona je nastavila slikati, dok je on projektovao nove zgrade, ali najvažnije od svega, zajedno su stvarali život koji je bio umjetničko djelo samo po sebi.
Njihova priča postala je legenda u selu, priča o dvoje ljudi koji su našli ne samo ljubav jedno u drugom, već i dom, mjesto gdje su se njihovi snovi isprepleli i ostvarili.
