BONUS ROMANTIČNA PRIČA:
Na obali plavog mora, u starom primorskom gradu, živjela je djevojka po imenu Marta. Imala je dugu crnu kosu koja je padala u valovima niz njena ramena, oči tamne kao noć i osmijeh koji je mogao osvijetliti i najtmurniji dan. Marta je radila u maloj porodičnoj konobi, gdje su svaki dan dolazili turisti iz svih krajeva svijeta. Njeno srce bilo je slobodno, ali skriveno iza zida koji je podigla nakon što je jednom bila povrijeđena.
Jednog proljeća, kada je grad bio u punom cvatu, Marta je prvi put ugledala Antu. Bio je to mladić iz unutrašnjosti, koji je došao na more da se odmori nakon naporne zime. Ante je bio visok, tamnoput, sa smeđim očima koje su odavale blagost i snagu. Iako su njegovi maniri bili jednostavni, u njegovom pogledu bilo je nešto što je privuklo Martinu pažnju.
Prvi susret desio se u konobi. Ante je došao na ručak, a Marta mu je poslužila ribu i vino. Iako su razmijenili samo nekoliko riječi, Marta je osjetila neku čudnu toplinu koja ju je obuzela. Ante je bio tih i povučen, ali njegova prisutnost ostavila je snažan utisak na Martu.
Narednih dana, Ante je često dolazio u konobu. Uvijek bi sjedio za istim stolom, pored prozora s pogledom na more, i svaki put bi naručivao isto jelo. Marta je polako počela da primjećuje njegove navike, kako bi uvijek prvo pogledao more prije nego što bi uzeo viljušku, kako bi se osmjehnuo svaki put kad bi čuo galebove, ili kako bi uvijek ostavio napojnicu tačno u iznosu od pet kuna.
Jednog dana, nakon što je poslužila ručak, Marta je skupila hrabrosti i sjela za njegov stol. „Vi volite more, zar ne?“ pitala je, gledajući ga u oči.
Ante je podigao pogled i nasmiješio se. „Da,“ odgovorio je, „more mi pruža mir koji nigdje drugdje ne mogu naći.“
Marta se nasmijala i rekla: „Ja sam odrasla ovdje, ali tek sada, gledajući kroz vaše oči, shvatam koliko je more zapravo lijepo.“
Taj razgovor bio je početak nečega novog. Svaki dan bi Marta i Ante provodili sve više vremena zajedno, pričajući o svemu – o njegovom životu na selu, o njenom životu uz more, o snovima i željama koje su oboje gajili. Ante je Marti pričao o svom vinogradu, o radu koji je zahtijevao mnogo truda, ali i o ljepoti koju je u njemu nalazio. Marta mu je, s druge strane, pričala o tajnama mora, o legendama koje su joj pričali stariji ribari, i o ljubavi prema plavetnilu koja je od malena bila u njenom srcu.
Njihova veza je rasla, i sve su češće zajedno šetali obalom, razgovarajući i smijući se. Marta je prvi put nakon mnogo godina osjetila kako joj srce ponovo kuca, iako se još uvijek bojala da se potpuno preda. Ipak, Ante je bio strpljiv, razumijevajući njene strahove, i nikada nije forsirao da kaže nešto za šta nije bila spremna.
Jedne večeri, dok su šetali plažom u zalazak sunca, Ante je stao i uhvatio Martu za ruku. „Marto,“ rekao je tiho, „od prvog dana kad sam te vidio, znao sam da si posebna. Ne znam što će biti sutra, ali znam da želim provesti svaki trenutak s tobom.“
Marta je osjetila kako joj srce lupa u grudima. Gledala ga je u oči, tražeći znak, bilo što što bi joj reklo da je to ispravno. Ali jedino što je vidjela bio je čovjek koji je iskreno volio i koji je bio spreman čekati je, koliko god da je potrebno.
„Ante,“ rekla je, „plašim se, ali s tobom osjećam da mogu sve prebroditi. Nikada nisam mislila da ću ponovo osjetiti ovo, ali ti si me uvjerio da je ljubav moguća.“
Taj trenutak bio je prelomni u njihovom odnosu. Od tada su Marta i Ante bili nerazdvojni. Proveli su cijelo ljeto zajedno, uživajući u svakom trenutku. Ante je Martu upoznao s ljepotama unutrašnjosti, a ona njega sa svim tajnama mora. Njihova ljubav je cvjetala, a s vremenom je postalo jasno da je to ljubav za cijeli život.
Na kraju ljeta, kada su sunce i more počeli da mirišu na jesen, Ante je kleknuo pred Martu na obali, s prstenom u ruci. „Marto, hoćeš li biti moja žena? Hoćeš li mi dopustiti da zauvijek budemo zajedno, gdje god da nas život odvede?“
Marta je kroz suze rekla „Da,“ i zagrlila ga, znajući da je pronašla ljubav svog života.
Njihovo vjenčanje bilo je skromno, ali predivno. Održano na plaži, uz miris mora i šum talasa, okruženi prijateljima i porodicom. Marta i Ante su se zakleli na vječnu ljubav, a njihova priča postala je legenda među mještanima.
S godinama su izgradili dom pun ljubavi i sreće. Imali su djecu, koja su odrasla u tom malom primorskom gradu, i naučila cijeniti ljubav i poštovanje koje su Marta i Ante gajili jedno prema drugom. Svake godine, na godišnjicu vjenčanja, vraćali su se na onu istu plažu gdje je Ante prvi put zaprosio Martu, i tamo bi proveli noć, prisjećajući se svih divnih trenutaka koje su proveli zajedno.
Njihova ljubav bila je kao more – duboka, snažna i vječna. I dok su godine prolazile, Marta i Ante su ostali jedno drugome sve što im je bilo potrebno. U njihovim srcima uvijek je ostao onaj trenutak, onaj prvi pogled, i obećanje koje su jedno drugome dali, koje su nosili sa sobom kroz sve uspone i padove koje im je život donosio.
JOŠ JEDNA BONUS ROMANTIČNA PRIČA
U malom planinskom selu, gdje se oblaci često spuštaju do zemlje, a zvuk cvrkuta ptica prelama kroz gustu šumu, živjela je djevojka po imenu Sofija. Sofija je bila kći lokalnog učitelja i bila je poznata po svojoj ljepoti i mudrosti. Iako je imala tek dvadeset godina, mnogi su govorili da njene oči nose težinu mudrosti staraca. Uvijek je bila vedra, s osmijehom na licu, ali duboko u srcu, Sofija je nosila želju za nečim što nije mogla opisati.
Jednog proljeća, kada su krošnje drveća počele da pupaju, a miris cvijeća ispunio vazduh, u selo je stigao mladić po imenu Nikola. Bio je to putujući umjetnik, slikar koji je tražio inspiraciju u prirodi. Nosio je sa sobom platna, boje i četkice, i gdje god bi se zaustavio, stvarao bi prava remek-djela. Njegove slike bile su prepune života, boja i emocija, i brzo su privukle pažnju svih u selu.
Sofija je prvi put ugledala Nikolu dok je sjedio na klupi pored rijeke, sa svojim platnom pred sobom, pažljivo nanoseći boje na platno. Njegova koncentracija i posvećenost umjetnosti fascinirali su je, pa je prišla da pogleda šta radi. Kada se približila, vidjela je da slika zalazak sunca nad planinama, a boje su bile toliko žive da je izgledalo kao da sunce zaista zalazi na njegovom platnu.
Nikola je primijetio njenu prisutnost i podigao pogled. Osmijehnuo se, a Sofija je osjetila kako joj srce ubrzano kuca. Nikada prije nije vidjela nekoga tako posvećenog nečemu što voli. Njihovi pogledi su se sreli, i u tom trenutku oboje su osjetili nešto posebno.
„Prelijepa je“, rekla je Sofija, misleći na sliku.
„Hvala“, odgovorio je Nikola. „Ali mislim da priroda stvara najljepše slike, ja samo pokušavam da ih uhvatim.“
Sofija se nasmiješila i sjela pored njega, posmatrajući ga dok je nastavljao raditi. Tog dana, započeli su razgovor koji će se nastaviti narednih nekoliko mjeseci. Nikola bi slikao, a Sofija bi mu pravila društvo, pričajući mu o selu, prirodi i svom životu. Njihova veza je rasla, ispunjena dugim šetnjama kroz šumu, razgovorima do kasno u noć i tišinom koja je govorila više nego riječi.
Kako su dani prolazili, Sofija je shvatila da se zaljubljuje u Nikolu. Ali ta ljubav je bila obavijena strahom – strahom da će Nikola jednog dana otići, kao što to rade svi putnici. Njeno srce bilo je podijeljeno između želje da ga zadrži i straha da će ga izgubiti.
Jedne večeri, dok su sjedili na obali rijeke i posmatrali zvijezde, Nikola je osjetio da nešto muči Sofiju. „Reci mi šta te brine“, rekao je nježno, uhvativši je za ruku.
Sofija je uzdahnula i spustila pogled. „Bojim se da ćeš jednog dana otići“, priznala je. „Bojim se da ćeš napustiti ovo mjesto, i da ćeš sa sobom ponijeti i dio mog srca.“
Nikola ju je pažljivo pogledao, a zatim se nasmiješio. „Sofija, moje slike su samo djelić onoga što osjećam. Ti si ta koja je unijela boje u moj život. Gdje god da odem, ti ćeš uvijek biti sa mnom, jer si postala dio mene. Ali ako me pitaš da ostanem, ostao bih. Ostao bih za tebe.“
Sofijine oči su zasijale, i prije nego što je mogla nešto reći, Nikola ju je nježno poljubio. Taj poljubac bio je početak nečega novog, nečega što će zauvijek promijeniti njihove živote. Nikola je odlučio ostati u selu, gdje je pronašao ne samo inspiraciju, već i ljubav koja ga je ispunjavala na način na koji ništa drugo nije moglo.
Zajedno su izgradili život pun ljubavi, umjetnosti i sreće. Sofija je nastavila da ga inspiriše, dok je Nikola nastavio da stvara predivne slike koje su govorile o njihovoj ljubavi, prirodi koja ih je okruživala, i ljepoti koju su pronalazili u svakodnevnim trenucima. Njihova priča postala je legendarna, a slike koje je Nikola naslikao bile su trajni spomenici njihovoj ljubavi.
S godinama, njihova ljubav nije blijedila, već je postajala sve jača. Svaki novi dan bio je nova prilika za ljubav, za stvaranje i za uživanje u onome što su zajedno stvorili. I dok su sjedili na obali rijeke, gledajući kako sunce zalazi nad planinama, znali su da su pronašli ono najvažnije – jedno drugo.
