Jedna jako duhovita priča koju donosimo danas. Radi se o mladiću koji je imao više djevojaka. No, obzirom da je igrao na više frontova, to jest održavao je vezu sa svim djevojkama, shodno tome se i ponašao. Zanimljiva situacija odigrala se kada je otišao da kupi čestitku djevojci.
–Super. Dajte mi onda deset takvih čestitki.
Muška poligamija je tema koja stoljećima izaziva rasprave, kontraverze i suprotstavljena mišljenja, jer ona zadire ne samo u sferu intimnog i porodičnog života, već i u religiju, kulturu, pravo, pa čak i biologiju. Sama riječ poligamija potiče iz grčkog jezika i doslovno znači “više brakova”. U širem smislu ona podrazumijeva bračnu ili partnersku zajednicu u kojoj jedan muškarac ima više žena. Iako se danas u modernim zapadnim društvima poligamija često doživljava kao nešto strano, neprihvatljivo ili čak zabranjeno zakonom, historijski posmatrano ona je bila daleko češća nego što se misli i bila je duboko ukorijenjena u mnogim društvima.
Historijski kontekst muške poligamije
U antička vremena poligamija je bila sasvim uobičajena praksa u mnogim civilizacijama. U starom Egiptu faraoni su često imali više žena i konkubina, što je služilo ne samo ličnom užitku, već i kao sredstvo učvršćivanja političke moći kroz brakove s princezama iz susjednih kraljevstava. Slično tome, u staroj Mezopotamiji, Asiriji i Babilonu, moćni kraljevi imali su hareme u kojima je boravilo na desetine, pa i stotine žena.
U Starom zavjetu (Bibliji) nalazimo više primjera poligamnih muškaraca. Abraham, Jakov, David i Solomon spominju se kao ljudi koji su imali više žena. Posebno je poznat slučaj kralja Solomona, kojem se pripisuje da je imao 700 žena i 300 konkubina. U tim vremenima poligamija se smatrala simbolom bogatstva, statusa i Božije naklonosti.
Islam je poligamiju regulisao na poseban način. Prema islamskom pravu, muškarcu je dopušteno da ima do četiri žene, ali pod uslovom da ih sve jednako i pravedno izdržava i da se prema njima odnosi s jednakom pažnjom. Ovo ograničenje zapravo je predstavljalo napredak u odnosu na predislamsko arapsko društvo, u kojem su bogati muškarci mogli imati neograničen broj žena. Kur’an jasno propisuje pravila, ali naglašava i da je izuzetno teško biti potpuno pravedan, pa se u praksi poligamija često smatrala izuzetkom, a ne pravilom.
U tradicionalnim afričkim i azijskim kulturama poligamija je i danas prisutna. U mnogim afričkim plemenima muškarci koji imaju više žena uživaju veći prestiž, jer to pokazuje njihovu moć i sposobnost da izdržavaju brojniju porodicu. U nekim dijelovima Indije i Nepala poligamija se održala sve do modernog doba, iako je zakonski zabranjena.
Biološki i evolucijski aspekti
Jedno od čestih pitanja kada se govori o muškoj poligamiji jeste – da li je čovjek prirodno monogaman ili poligaman? Biolozi i antropolozi često ukazuju da ljudska vrsta pokazuje obilježja i jednog i drugog. S jedne strane, monogamija je razvijena kao sistem koji obezbjeđuje sigurnost majci i djetetu, jer prisustvo oca povećava šanse za preživljavanje potomstva. S druge strane, muška težnja ka poligamiji može se objasniti evolucijskim instinktom za širenjem gena na što veći broj potomaka. Muškarac, za razliku od žene, može u kratkom periodu začeti veliki broj djece s različitim partnerkama, što bi u teoriji povećavalo njegove genetske šanse za opstanak u evolucijskoj borbi.
Naučne studije o primatima, našim najbližim rođacima, također nude zanimljive uvide. Na primjer, čimpanze praktikuju promiskuitet, gorile žive u haremima s jednim dominantnim mužjakom i više ženki, dok giboni uglavnom žive monogamno. Čovjek, čini se, nosi u sebi elemente svih ovih obrazaca, što objašnjava zašto su različiti kulturni modeli postojali kroz historiju.
Psihološki i društveni aspekti
Muška poligamija često se posmatra kroz prizmu muške želje za dominacijom, prestižom i seksualnom raznovrsnošću. U mnogim kulturama poligamija je bila rezervisana za bogate i moćne muškarce, dok su siromašniji ostajali monogamni, jer nisu imali resurse za izdržavanje više žena. U tom smislu poligamija je bila i simbol društvene nejednakosti.
Sa psihološkog aspekta, poligamija može stvoriti kompleksne odnose ispunjene ljubomorom, rivalstvom i takmičenjem među ženama. Djeca iz poligamnih brakova ponekad odrastaju u napetoj atmosferi, gdje se bore za očevu pažnju i resurse. Međutim, postoje i primjeri gdje poligamne zajednice funkcionišu harmonično, naročito kada su jasno postavljena pravila i kada su žene međusobno solidarne.
U savremenim društvima poligamija se često kritikuje jer se vidi kao oblik nejednakosti polova. Feminističke teorije posebno naglašavaju da je poligamija najčešće privilegija muškaraca, dok žene rijetko imaju mogućnost da imaju više muževa (to se zove poliandrija, i postoji samo u nekoliko izolovanih zajednica, poput dijela Tibeta i Nepala). To pokazuje da je poligamija uglavnom bila oblik patrijarhalne kontrole i moći.
Poligamija danas
U većini evropskih država i šireg zapadnog svijeta poligamija je zakonski zabranjena, a brak je definisan kao zajednica dvoje ljudi. Međutim, u nekim muslimanskim zemljama poligamija je i dalje dozvoljena i regulisana šerijatskim pravom. Tako, na primjer, u Saudijskoj Arabiji, Sudanu ili Nigeriji muškarci mogu imati do četiri žene. Ipak, statistike pokazuju da se i u tim društvima poligamija sve rjeđe praktikuje, jer ekonomski uslovi i moderni način života otežavaju izdržavanje većih porodica.
U zapadnim zemljama javlja se fenomen koji neki nazivaju “neformalnom poligamijom” – muškarci koji ne ulaze u više brakova, ali održavaju paralelne veze. U eri društvenih mreža, globalizacije i promjene vrijednosti, pitanje poligamije dobija nove dimenzije. Iako nije zakonski prihvaćena, kod nekih ljudi se javlja interesovanje za “poliamoriju”, koncept u kojem osoba ima više emocionalnih i seksualnih veza uz saglasnost svih uključenih. To se razlikuje od tradicionalne poligamije, ali pokazuje da čovjekova potreba za višestrukim odnosima nije nestala.
Muška poligamija je složen fenomen koji se ne može posmatrati samo kroz jednu prizmu. Ona je istovremeno historijska činjenica, biološki instinkt, društveni fenomen i pravno pitanje. Kroz historiju, ona je bila privilegija moćnih muškaraca i simbol statusa, dok je u modernom dobu predmet etičkih i pravnih rasprava. Dok jedni tvrde da je poligamija prirodna i u skladu s muškom biologijom, drugi ističu da ona stvara nejednakost i narušava emotivnu stabilnost porodice.
Ono što se sa sigurnošću može reći jeste da poligamija, u svom tradicionalnom obliku, polako nestaje iz modernih društava, ali ideja o višestrukim vezama ostaje prisutna i dobija nove oblike. Muška težnja ka poligamiji, bilo da je stvarna ili simbolična, i dalje je snažna tema koja otvara prostor za raspravu o ljubavi, vjernosti, slobodi i društvenim normama.
