Djeca su obično više znatiželjna od odraslih i kada dođu na svijet, tokom svog rasta imaju mnogo pitanaj o raznim stvarima. Kažu da je velika znatiželja pokazatelj visoke inteligencije, stoga dragi roditelji, ukoliko vas vaše dijete puno zapitkuje, budite sretni. Za današnji članak jedna duhovita priča o malom cigi i njegovom ocu.
–Ajde dobro. Jednog lijepog sunčanog dana kad se ti oženiš, otićeš sa ženom u krevet. Kad bude žena htjela da je ka#aš, ti to obaviš jednom. A ona bi opet. Ti to obaviš opet. A ona hoće još jednom. I ti opet obaviš. Onda ona hoće četvrti put, nije joj dosta. A ti joj onda staviš taj srednji prst na čelo i kažeš: “Aloo ženo, jesil ti normalna”.
Ciganske svadbe, ili kako ih mnogi zovu – romske svadbe, predstavljaju jedan od najupečatljivijih, najglasnijih i najemotivnijih društvenih događaja na Balkanu. One nisu samo brak između dvoje ljudi, nego veliki porodični, plemenski i simbolički čin, u kojem se spajaju dvije porodice, dvije loze, dva svijeta. U tim svadbama sve je pojačano: emocije su jače, muzika glasnija, boje življe, radost otvorenija, a tuga – ako je ima – dublja. To nije slavlje koje se „odradi“, nego događaj koji se pamti cijeli život i prepričava generacijama.
Kod ciganskih svadbi nema stida u radosti. Smijeh je glasan, suze su javne, zagrljaji čvrsti, a ples često traje do iznemoglosti. Sve je dozvoljeno osim hladnoće. Ako se ne pjeva, ne plače, ne igra i ne troši – kao da se nije ni slavilo. U tom svijetu, svadba mora da pokaže snagu porodice, njenu složnost, gostoprimstvo i ugled u zajednici. Zato se svadbe često organizuju tako da ih „čuje cijelo naselje“, jer ono što se ne vidi i ne čuje – ne postoji.
Pripreme za cigansku svadbu počinju mnogo prije samog dana vjenčanja. Tu nema improvizacije. Svaka sitnica ima značenje. Od odjeće, preko muzike, do hrane i poklona – sve mora biti bogato, raskošno i vidljivo. Mlada se sprema kao kraljica. Njena haljina često bliješti, ukrašena zlatnim detaljima, šljokicama, biserima i teškim nakitom. Zlato nije samo ukras, ono je simbol sigurnosti, časti i porodičnog bogatstva. Što je više zlata na mladi, to je poruka jasnija: ona je voljena, zaštićena i poštovana.
Mladoženja se, s druge strane, pojavljuje samouvjereno, često u odijelu koje mora da ostavi utisak. On ne dolazi samo kao muškarac koji se ženi, već kao predstavnik svoje porodice. Njegovo držanje, ponašanje i način na koji dočekuje goste govore mnogo o njemu. U romskoj tradiciji, brak nije samo ljubav – to je odgovornost. Muškarac mora pokazati da može stati iza žene, porodice i imena koje nosi.
Muzika je srce ciganske svadbe. Bez muzike, svadba ne postoji. Trubači, harmonikaši, violinisti – svi su tu da neprestano podižu atmosferu. Muzika se ne svira tiho, ona se pušta iz duše. Pjesme su često pune tuge i radosti istovremeno, jer romska muzika ne poznaje lažnu sreću. Ona nosi istoriju naroda koji je mnogo patio, ali nikada prestao da se raduje životu. Na svadbama se svira za svakoga: za mladu, za mladoženju, za roditelje, za goste, za mrtve i za žive. Svaka pjesma ima svoju priču.
Novac na ciganskim svadbama ima poseban ritualni značaj. On se ne daje diskretno, u koverti, sa strane. Novac se pokazuje, stavlja na čelo muzičarima, baca u zrak, kači na mladu ili mladoženju. To nije puko razmetanje, nego poruka: „Imamo i dijelimo.“ Davanje je čin časti. Onaj ko daje – pokazuje veličinu, a onaj ko prima – poštovanje. U tom trenutku, novac postaje simbol zajedništva, a ne samo materijalne vrijednosti.
Hrana na ciganskim svadbama mora biti obilna. Stolovi su prepuni mesa, pita, hljeba, slatkiša, voća. Niko ne smije otići gladan. Gost koji ne jede – kao da ne poštuje domaćina. Jelo se nudi stalno, čak i onima koji su već siti. Gostoprimstvo je sveta stvar. Ako neko dođe u tvoju kuću na svadbu, ti si dužan da mu pokažeš da je dobrodošao, da je važan i da se o njemu brineš.
Posebno mjesto na ciganskim svadbama imaju roditelji. Majke često plaču – ne od tuge, nego od mješavine ponosa, straha i ljubavi. Otac stoji ozbiljno, ali mu pogled otkriva emocije koje ne želi pokazati. U tim trenucima vidi se koliko je porodica važna. Dijete ne odlazi samo u brak, ono prelazi u novu fazu života, ali nikada ne prekida vezu s onima koji su ga podigli.
Ciganske svadbe često traju dugo – nekad i po nekoliko dana. Vrijeme nije neprijatelj, ono je saveznik. Što duže traje slavlje, to je veća čast. Umor se ne priznaje. Igra se i kad noge klecaju, pjeva se i kad glas nestaje. Jer svadba nije običan dan – to je dan koji se pamti cijeli život.
U suštini, ciganska svadba je ogledalo romske duše. Ona je bučna jer Romi ne šapuću svoju radost. Ona je raskošna jer je život često bio siromašan, pa se sreća mora pokazati kad dođe. Ona je emotivna jer se ništa ne skriva. Tu nema maske, nema distance, nema hladne forme. Sve je iskreno, sirovo i stvarno.
Zato ciganske svadbe ostavljaju snažan utisak na svakoga ko ih vidi. One možda nisu „tihe“, nisu „umjerene“ i nisu „skromne“ u klasičnom smislu, ali jesu žive. A u svijetu u kojem se emocije često skrivaju, ciganske svadbe podsjećaju da je radost tu da se dijeli, da se viče, da se pleše – i da se pamti.
