U ovoj priči imamo životinje koje oponašaju ljudske osobine, pa tako imamo medu, zeku i lisicu. Dobili su pozive za služenje vojnog roka ali su željeli da to izbjenu. Lisica je inicirala da smisle plan kako da izbjegnu vojsku i evo čega su se dosjetili. Na kraju je medo izvukao najdeblji kraj.
–Medo je odbijen jer ima ravna stopala.
Kroz historiju, kad god bi neka država uvela obaveznu vojnu službu, paralelno s tim nastajala je i jedna posebna, tiha disciplina – umijeće izgovora. Regrutacija nikada nije bila samo administrativni proces; ona je bila test domišljatosti, hrabrosti, straha i snalažljivosti. Neki su bježali preko granica, neki su se skrivali po planinama, ali mnogi su ostali – i jednostavno smislili najbolji mogući razlog zašto baš oni nisu podobni za uniformu.
U vrijeme Američkog građanskog rata, tokom sukoba između Američki građanski rat, regrutacija je izazvala ogromne tenzije. Postojao je zakon koji je omogućavao imućnijim ljudima da plate zamjenu – nekoga ko bi otišao u rat umjesto njih. No oni koji nisu imali novca, morali su se osloniti na kreativnost. Jedan od najpoznatijih “izgovora” bio je iznenadni razvoj misterioznih zdravstvenih tegoba. Ljudi su se pojavljivali pred komisijama sa čudnim drhtavicama, neobjašnjivim bolovima, pa čak i privremenim sljepilom. Postoje zapisi o mladićima koji su uvježbavali šepanje sedmicama unaprijed, samo da bi uvjerljivo djelovali pred vojnim ljekarom.
Tokom Prvi svjetski rat situacija je postala još ozbiljnija. Industrijalizacija rata značila je masovne pozive u vojsku. U nekim zemljama, poput Ujedinjenog Kraljevstva, uvedeni su strogi medicinski pregledi. Ali tu je počela prava lavina izgovora. Neki su tvrdili da imaju srčane smetnje, drugi su se žalili na “živčane slabosti”. Zabilježeni su slučajevi mladića koji su namjerno gladovali kako bi pali ispod minimalne težine potrebne za vojnu službu. U ruralnim sredinama, pojedinci su pokušavali dokazati da su jedini hranitelji porodice, što je često bilo dovoljno da dobiju odgodu.
U Drugi svjetski rat izgovori su dobili i ideološku dimenziju. Pojavio se pojam “prigovor savjesti” – ljudi koji su tvrdili da iz vjerskih ili moralnih razloga ne mogu nositi oružje. U nekim državama su takvi pojedinci slani u alternativne službe – bolnice, logistiku, civilnu zaštitu. No bilo je i onih koji su izgovor savjesti koristili kao paravan, iako nisu imali duboko ukorijenjena uvjerenja. Komisije su često provodile iscrpne intervjue, pokušavajući procijeniti je li riječ o stvarnom uvjerenju ili dobro uvježbanoj priči.
Zanimljive anegdote dolaze i iz Sovjetskog Saveza tokom Hladnog rata. U periodu obavezne službe, neki mladići su pokušavali dokazati da su psihički nestabilni. Postoje svjedočanstva o kandidatima koji su se na pregledu ponašali krajnje neobično – razgovarali sami sa sobom, tvrdili da čuju glasove ili pokazivali pretjeranu agresivnost. Paradoks je bio u tome što je takav pokušaj mogao rezultirati dugotrajnim boravkom u psihijatrijskoj ustanovi, što je za neke bilo gore od same vojske.
Na Balkanu, tokom raspada Raspad Jugoslavije, situacija je bila dramatična i često tragična. Neki su se pozivali na porodične obaveze, drugi su tvrdili da su već zaposleni u ključnim industrijama. Bilo je i onih koji su u kratkom roku “upisivali” fakultete, produžavali studentski status ili tražili ljekarske potvrde o hroničnim bolestima. U nekim sredinama su kružile legende o momcima koji su namjerno lomili ruku ili prst kako bi postali nesposobni za front. Takve priče su često bile preuveličane, ali pokazuju do koje mjere je strah mogao natjerati ljude na radikalne poteze.
Jedan od najneobičnijih zabilježenih izgovora dolazi iz Južne Koreje, gdje je vojna služba i danas obavezna. Pojedinci su pokušavali dokazati da su profesionalni muzičari, sportisti ili umjetnici od “nacionalnog značaja”, čime bi dobili izuzeće ili skraćenu službu. U nekim slučajevima su se vodile javne debate o tome zaslužuje li neka pop zvijezda oslobađanje zbog kulturnog doprinosa državi.
Psihološki aspekt izgovora je možda najzanimljiviji. Mnogi nisu bježali zato što su bili kukavice, već zato što su imali drugačiju viziju svog života. Neki su sanjali o porodici, poslu, umjetnosti, a rat im je izgledao kao nasilni prekid svega toga. Izgovor je često bio način da sačuvaju vlastiti identitet u vremenu kada je država tražila potpunu poslušnost.
Postoje i humoristične priče. U nekim zemljama su mladići tvrdili da imaju alergiju na barut. Drugi su se žalili na strah od pucanja, na nesanicu, pa čak i na ekstremnu osjetljivost na hladnoću. U jednoj anegdoti iz 20. stoljeća, kandidat je tvrdio da ne može služiti jer “ne podnosi autoritet” i ima “tešku alergiju na naredbe”. Iako komisija nije bila impresionirana, zapis je ostao kao dokaz ljudske duhovitosti.
Ipak, važno je reći da su posljedice lažnih izgovora često bile ozbiljne. U mnogim državama izbjegavanje regrutacije smatralo se krivičnim djelom, kažnjivim zatvorom ili društvenom stigmom. Neki su cijeli život nosili etiketu dezertera, bez obzira na razloge.
Najbolji izgovori nisu nužno bili najdramatičniji. Često su to bili oni najtiši – kombinacija medicinske dokumentacije, porodične situacije i smirene, uvjerljive priče. Umjesto teatralnosti, uspijevali su oni koji su razumjeli sistem i znali kako funkcionira.
Fenomen izbjegavanja regrutacije pokazuje jednu duboku ljudsku istinu: kada se suočimo s nečim što doživljavamo kao prijetnju, naš um postaje nevjerovatno kreativan. Neki su birali front, neki su birali bijeg, a neki su birali riječi – pažljivo složene, uvježbane i izgovorene u pravom trenutku.
Na kraju, bez obzira na to da li su izgovori bili plemeniti, sebični, duhoviti ili očajnički, oni su dio iste priče o čovjeku i sistemu. O strahu i snalažljivosti. O potrebi da se preživi – na ovaj ili onaj način.
