-Da sam ja na vašem mjestu ipak bih obukao farmerice.
-A zašto?
-Pa vi ste došli zbog njega kao zamjena za trudnu kolegicu…
BONUS PRIČA:
Pod zvjezdanim nebom
Na rubu malog primorskog grada, gdje miris borova miješa se sa slanim zrakom mora, živjela je Ana. Njena kuća bila je skromna, ali njen vrt bio je poput raja. Cijele godine brinula se o biljkama, i one su joj vraćale svojom ljepotom. Cvijeće je cvjetalo u svim bojama, a lavanda i ruzmarin širili su miris koji je privlačio prolaznike.
Jednog ljetnog jutra, dok je Ana zalijevala svoje biljke, u vrt je ušao mladić. Bio je to Luka, mladi arhitekt iz glavnog grada koji je došao na odmor. Iako se ranije nisu upoznali, Ana je već znala tko je on. Čula je priče o talentiranom arhitektu koji je osvojio mnoge nagrade, ali je bio poznat i po tome što nikada nije ostao dugo na jednom mjestu.
“Divan vam je vrt,” rekao je Luka dok se osmijehnuo. Njegove oči bile su sjajne, a Ana je osjetila kako joj srce brže kuca.
“Hvala,” odgovorila je Ana, pomalo sramežljivo, dok je spuštala zalijevanje. “Volim se brinuti o njemu.”
Luka je često prolazio pored njene kuće, sve češće zastajući da razmijeni koju riječ s Anom. Razgovarali su o životu, o snovima, o mjestima koje su željeli posjetiti. Njihova prijateljstva je rasla svakim danom, a s njim i nešto dublje, što su oboje osjetili, ali nisu priznavali.
Jedne večeri, kada je mjesec bio pun, Luka je pozvao Anu na večeru. Odveli su čamac na malo ostrvo, gdje su na stijenama zapalili vatru. Zvijezde su bile tako blizu, činilo se da su se mogle dotaknuti. Sjedili su blizu jedno drugome, pričajući tiho, a onda je Luka uzeo njenu ruku.
“Ana,” rekao je, “ovdje, pod ovim zvijezdama, shvatio sam nešto važno. Nikada nisam dugo ostajao na jednom mjestu jer sam mislio da negdje drugdje postoji nešto bolje, veće… ali sada shvaćam da sam cijelo vrijeme tražio tebe.”
Ana je osjetila toplinu u njegovim riječima. Pogledala ga je u oči, a njeno srce napokon je priznalo ono što je osjećalo.
“Luka, i ja sam tebe tražila, možda čak i nesvjesno. Uvijek sam mislila da mi je vrt dovoljan, ali sada vidim da mi trebaš ti, tvoj osmijeh, tvoje priče.”
Zajedno su gledali u more koje je šuštalo ispod njih, a zatim su se polako približili jedno drugom, dok su im se usne nježno spojile u prvom poljupcu. Taj trenutak bio je poput čarolije, savršeno uklopljen u ritam valova i melodiju zvijezda iznad njih.
Luka je ostao u gradu duže nego što je planirao, a kako su mjeseci prolazili, njihova ljubav postajala je sve jača. Njihov zajednički dom postao je utočište ljubavi, smijeha i snova. U tom malom vrtu, gdje je sve počelo, nastavila je cvjetati ljubav koja je nadmašila sve prepreke.
I tako su, pod zvjezdanim nebom, Ana i Luka pronašli svoju sreću, dokazavši da prava ljubav uvijek pronađe svoj put, bez obzira na sve.
Ljubav na kraju kišnog dana
Jesen je stigla u mali planinski grad, donoseći sa sobom hladne kiše i zlatne boje lišća koje su prekrivale ulice. Milica je uvijek voljela jesen, ali ove godine činila se drugačijom. Bila je to prva jesen koju je provodila sama, nakon što je veza s njenom dugogodišnjom ljubavi završila na bolan način. Njeno srce bilo je još uvijek ranjeno, i činilo se da su kiše ove godine padale da sakriju njene suze.
Milica je radila u lokalnoj knjižari, maloj i toploj, s mirisom starih knjiga koji je uvijek umirivao njenu dušu. Dani su prolazili u monotoniji, s rijetkim kupcima koji su dolazili po knjige za čitanje uz toplu čokoladu i pokrivač. Jednog dana, dok je kiša nemilosrdno padala, u knjižaru je ušao mladić. Bio je potpuno mokar, s kapuljačom koja je jedva zadržavala vodu, ali oči su mu bile žive, sjajne, kao da ga kiša nije mogla dotaknuti.
“Treba mi nešto toplo za dušu,” rekao je s osmijehom koji je otkrio njegove biserne zube.
Milica ga je pogledala iznenađeno, ne očekujući nekoga u ovo doba dana. “Imamo mnogo knjiga koje mogu ugrijati srce,” odgovorila je, pokušavajući prikriti iznenađenje.
Mladić je skinuo kapuljaču i pružio ruku. “Ja sam Ivan. Izgleda da sam završio ovdje bježeći od kiše. Ako imate preporuku, rado ću je prihvatiti.”
Milica se osmjehnula i odvela ga do police s ljubavnim romanima. “Ovo je klasik,” rekla je pružajući mu knjigu. “O ljubavi koja preživi sve prepreke.”
Ivan je uzeo knjigu, ali nije prestao gledati Milicu. “Hvala ti. Neka to bude moja prva knjiga iz ove knjižare.”
Narednih dana, Ivan se sve češće pojavljivao u knjižari. Svaki put bi kupio novu knjigu, a njihovi razgovori postajali su sve duži. Počeli su razgovarati o knjigama, životu, njegovim putovanjima. Ivan je bio pisac, putopisac, koji je prošao pola svijeta, ali je rekao da mu je ovaj mali planinski grad najljepše mjesto koje je posjetio.
Jedne večeri, kad je kiša napokon prestala, Milica je zatvarala knjižaru kad je Ivan došao. “Idemo u šetnju,” rekao je odlučno. “Kiša je prestala, a ti si mi obećala pokazati najljepše mjesto u gradu.”
Milica se nasmijala. “Nisam sigurna da postoji takvo mjesto.”
“Naučio sam da je ljepota često skrivena,” rekao je s osmijehom koji je bio nemoguć za odbiti.
Šetali su kroz ulice, pod svjetlom lampi koje su bacale zlatni sjaj na mokre pločnike. Pričali su i smijali se, kao da su poznati godinama. Na kraju su stigli do starog mosta, omiljenog mjesta iz Milicinog djetinjstva. Pogled s mosta na rijeku bio je predivan, a jesenje boje lišća koje su padale na vodu stvarale su prizor koji je oduzimao dah.
“Ovo je zaista predivno,” rekao je Ivan, zagledan u daljinu.
Milica je stajala pored njega, osjećajući toplinu koju dugo nije osjećala. Gledali su u rijeku koja je nosila lišće, dok je noć lagano prekrivala grad.
“Znaš,” počela je Milica tiho, “kada si ušao u knjižaru onog kišnog dana, nisam očekivala da ćeš donijeti toliko svjetla u moj život. Nakon toliko tuge, mislila sam da se nikada više neću ovako osjećati.”
Ivan ju je pogledao, a u njegovim očima Milica je vidjela nešto što ju je ispunilo nadom. “Milice,” rekao je polako, “ja sam ovdje našao nešto što sam dugo tražio. Ti si to nešto. Ne želim da ovo bude samo prolazni trenutak.”
Njegove riječi odjeknule su u njenom srcu, i Milica je osjetila kako se sve ono što je bilo slomljeno polako sastavlja. Pogledala ga je, a zatim, bez riječi, približila se i nježno ga poljubila. Bio je to poljubac pun nade, nježnosti i obećanja koje su oboje osjećali.
Od tog trenutka, kišni dani u gradu više nisu bili tmurni. Milica i Ivan provodili su vrijeme zajedno, dijeleći ljubav prema knjigama, prirodi, i jedno prema drugome. Njihova ljubav rasla je s svakim novim danom, i svaki kišni dan podsjećao ih je na početak njihove priče, koja se razvijala pod zlatnim bojama jeseni.
I tako, u malom planinskom gradu, pod kišnim nebom, Milica i Ivan pronašli su ljubav koja je preživjela sve oluje. U njihovim srcima, jesen je postala sezona novih početaka, a kiša je postala simbol nade i ljubavi koja nikada ne prestaje.
