Danas jedna zanimljiva priča o detektoru laži. Naime, Mujo je nabavio detektor laži i odlučio je da ga testira na ukućanima. Kada je testirao nije mogao ni sanjati kakve će odgovore dobiti. Njegov detektor je za svaku laž udarao šamare. Ne trebamo vam ni govoriti koliko je šamara palo tog dana.
– Ma… gledali smo one filmove za odrasle – prizna sin.
Mujo odmah napravi zgroženo lice i odbrusi:
– Kakvi crni filmovi, u mojim godinama nisam ni znao da tako nešto postoji!
Robot se okrene, opali Muji šamar, a Fata prasnu u smijeh:
– Hahaha, pa vidi se odmah čiji je sin!
Robot onda mirno priđe Fati i zalijepi i njoj šamarčinu.
Detektori laži – fascinacija između nauke, tehnologije i ljudske psihologije
Laž je stara koliko i čovječanstvo. Ljudi su od pamtivijeka tražili načine da razotkriju obmanu – od srednjovjekovnih metoda „božanskog suda“ poput držanja ruke u vatri ili pijenja otrova, do modernih tehničkih rješenja koja pokušavaju da izmjere šta se zbiva u ljudskom tijelu kada izgovara neistinu. Najpoznatiji među njima jeste detektor laži, odnosno poligraf, uređaj koji se već decenijama koristi u policiji, obavještajnim službama i sudskim istragama, ali i dalje izaziva ogromne polemike o pouzdanosti i etičnosti.
Kako je sve počelo – istorija detektora laži
Prvi pokušaji da se napravi „mašina za hvatanje laži“ sežu u 19. vijek, kada su naučnici primijetili da ljudsko tijelo reaguje na stres i strah fiziološkim promjenama. Talijanski kriminolog Čezare Lombrozo eksperimentisao je sa mjerenjem krvnog pritiska osumnjičenih, vjerujući da se tokom laganja krvni sudovi šire i sužavaju u specifičnim obrascima.
Prava prekretnica desila se 1921. godine kada je John Augustus Larson, policijski službenik i student medicine na Univerzitetu u Kaliforniji, konstruisao prvi funkcionalni poligraf. Njegov aparat istovremeno je bilježio krvni pritisak, puls i disanje, i to u realnom vremenu na traci papira. Time je stvoren osnovni koncept koji se i danas koristi.
Kako funkcioniše poligraf?
Suština poligrafa jeste u tome da on ne „otkriva laž“ direktno, već mjeri fiziološke reakcije koje se često javljaju kada osoba laže. Uobičajeni parametri koje prati su:
-
Krvni pritisak i puls – ubrzavaju se usljed napetosti.
-
Disanje – postaje pliće ili ubrzano.
-
Elektrodermalna aktivnost (znojenje dlanova) – laž poveća lučenje znoja, a koža postaje vodljivija.
-
Pokreti tijela – neki uređaji bilježe i neprimjetne trzaje mišića.
Tokom testiranja ispitaniku se postavljaju kontrolna pitanja (na koja zna odgovor, tipa: „Da li je danas utorak?“) i relevantna pitanja vezana za slučaj (npr. „Da li ste vi uzeli novac iz kase?“). Poligrafista potom poredi reakcije organizma i procjenjuje da li su odgovori iskreni ili lažni.
Zašto tijelo reaguje na laž?
Kada lažemo, naš mozak ulazi u stanje stresa. Moramo potisnuti istinu, osmisliti alternativu i kontrolisati govor tijela. To aktivira simpatički nervni sistem koji priprema organizam na „borbu ili bijeg“. Rezultat su ubrzano lupanje srca, promjene u disanju i znojenje – a sve to poligraf registruje.
Upotreba detektora laži u svijetu
Poligraf je decenijama bio omiljeno sredstvo policijskih istraga u SAD-u. Koristi se i u obavještajnim agencijama poput CIA i FBI, gdje se kandidatima za posao često radi poligrafski test. U nekim državama, poput Japana, poligraf je dio redovnih kriminalističkih procedura.
Ipak, u pravosuđu stvari stoje drugačije. Većina sudova širom svijeta ne prihvata rezultate poligrafa kao dokaz, upravo zbog njegove upitne pouzdanosti. U najboljem slučaju, može poslužiti kao dodatni alat u istrazi, ali nikako kao presudan argument.
Pouzdanost – mit ili stvarnost?
Ono što poligraf mjeri jesu reakcije tijela, ali problem je u njihovoj interpretaciji. Ne reaguje svaki čovjek na isti način. Neki ljudi mogu lagati bez ikakve grižnje savjesti i bez vidljivih promjena u fiziologiji. Drugi pak mogu pokazivati jake reakcije i kad govore istinu – iz straha da će biti pogrešno protumačeni.
Studije pokazuju da je pouzdanost poligrafa između 70 i 90%, što znači da postoji značajna mogućnost greške. Kritičari tvrde da je poligraf više „detektor straha“ nego detektor laži.
Tehnike varanja poligrafa
Iako zvuči gotovo nemoguće, postoje pokušaji da se prevari poligraf. Osobe koje su dobro informisane pokušavaju kontrolisati svoje reakcije ili izazvati lažne signale. Primjeri uključuju:
-
stiskanje mišića tokom kontrolnih pitanja,
-
kontrolisano disanje,
-
unošenje lijekova ili supstanci koje smanjuju reakcije stresa.
Ipak, iskusni poligrafisti tvrde da je teško potpuno prevariti sistem, pogotovo jer se tokom ispitivanja koriste i psihološke tehnike ispitivača.
Etika i kontroverze
Poligraf otvara brojna pitanja: da li je moralno nekoga primoravati da se podvrgne testu koji zadire duboko u njegovu privatnost? Šta ako nevina osoba „pokaže“ laž zbog nervoze? Može li država koristiti poligraf da bi filtrirala zaposlene ili kontrolisala građane?
Kritičari naglašavaju da poligraf lako može biti zloupotrijebljen – kao sredstvo pritiska ili ucjene. Zato u mnogim državama njegova upotreba u sudskim procesima ostaje ograničena.
Budućnost detektora laži
Iako poligraf i dalje dominira, naučnici rade na novim metodama detekcije laži:
-
Funkcionalna magnetna rezonanca (fMRI) – pokazuje koje regije mozga se aktiviraju tokom laganja.
-
Analiza mikropokreta lica – otkriva nesvjesne izraze koje lažljivac ne može kontrolisati.
-
Glasovna analiza – bilježi mikrodrhtaje u tonu glasa.
-
Vještačka inteligencija – kombinuje različite biometrijske podatke i uči da prepozna obrazac laganja.
Možda u budućnosti nećemo govoriti o „detektoru laži“, nego o kompleksnim sistemima koji simultano analiziraju mozak, glas, oči i tijelo.
Detektor laži je fascinantan spoj tehnologije, psihologije i kriminalistike. On je simbol ljudske želje da otkrije istinu na objektivan način, ali istovremeno i dokaz koliko je istina složena i neuhvatljiva. Iako može biti koristan alat u istragama, nikako nije nepogrešiv i uvijek zahtijeva oprezno tumačenje.
Na kraju, možda najveći „detektor laži“ i dalje ostaje sam čovjek – iskusni ispitivač koji zna čitati riječi, ton glasa i govor tijela. Tehnologija može pomoći, ali ljudska intuicija i dalje ima presudnu ulogu.
