Sahrane predstavljaju jedne od najtežih trenutaka koje čovjek doživi u toku svog života, kada mu najmiliju osobu spuštaju na vječni počinak u zemlju. Neke sahrane su popraćene sa ogromnim brojim ljudi, naročito kada je pokojnik neka znamenita ličnost. Danas vam prenosimo jednu šaljivu priču na ovu temu.
–Nisam rođak od pokojnika, zato sam se i rasplakao.
Sahrane – Tiha drama života, smrti i onoga što ostaje iza
Smrt je neizbježna, najpravednija činjenica postojanja. Ona ne bira ni godine, ni bogatstvo, ni vjeru, ni status. Dolazi tiho, u ponoć ili u podne, bez pitanja, bez objašnjenja. I dok se u nama javi bol, nevjerica, ponekad čak i olakšanje, svijet se okreće ka starom, drevnom ritualu: sahrani.
Sahrana nije samo čin polaganja tijela u zemlju. Ona je mnogo više – kulturni čin, porodični ispit, ogledalo društva i filozofska dubina ljudske prirode. Kroz nju, ne samo da odajemo posljednju počast preminulom, nego i tražimo odgovore na sopstvena pitanja, suočavamo se sa sopstvenim strahovima, i pokušavamo pronaći smisao u praznini koja ostaje.
Šta je uopšte sahrana?
Sahrana je ritualni oproštaj. U njenom centru jeste pokojnik – ali istinska svrha je u onima koji ostaju. Živima je potrebna sahrana da izraze tugu, da se oproste, da procesuiraju gubitak, da se osjećaju povezani sa zajednicom, i da bar na trenutak pokušaju pronaći smisao tamo gdje ga više nema.
Od pradavnih vremena, ljudi su svoje mrtve pokapali s pažnjom, u uvjerenju da fizička smrt ne znači kraj. Pećinski ljudi su sahranjivali svoje bližnje s predmetima koje su voljeli – dokaz vjerovanja u zagrobni život. U Egiptu su gradili piramide, u Tibetu ih bacali pticama, u Africi su ih ispraćali bubnjevima, a kod nas se – i dan-danas – čovjek ispraća sa suzama, tišinom i crnim maramama.
Priprema za sahranu – psihička i fizička
Kad neko umre, prvi trenuci su šok, panika i suze. A onda – dolazi realnost. Mora se zvati rodbina, mora se kupiti sanduk, pronaći grobno mjesto, zakazati termin, kontaktirati sveštenika ili imama, pripremiti odjeća, izabrati pjesme, organizovati prevoz. U trenucima bola – administracija udara najjače.
U mnogim slučajevima, porodice su primorane da istovremeno tuguju i organizuju. Zvuči okrutno – ali to je suština smrti u ljudskom društvu: život mora nastaviti da funkcioniše, čak i kada ti se čini da je stao.
U Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj, običaji se razlikuju po vjeri, regiji, ali i porodičnoj tradiciji. Kod pravoslavaca i katolika obično se bira drveni sanduk, pokojnik se oblači u odjeću koju je volio ili koja ima simboliku, pali se svijeća. Kod muslimana se pokojnik umotava u bijelo platno (ćefine) i sahranjuje bez kovčega, tijelo se pere po pravilima šerijata.
Dani prije sahrane – tišina puna riječi
Veče prije sahrane obično je najteže. Tada počinju stizati ljudi. Komšije, rodbina, poznanici, kolege. Neki sjede u tišini. Neki plaču. Neki, iz čiste nelagode, pričaju o vremenu, politici, ili zadnjoj utakmici – ne znajući kako se nositi s tišinom smrti. A dom pokojnika više ne miriše na kafu, već na tamjan, vosak i umor.
Tu se prvi put osjeti realnost gubitka – ne kroz tijelo pokojnika, već kroz poglede ljudi, kroz šutnju koju niko ne prekida, i kroz suze koje dolaze nenajavljeno, kao kiša iz vedrog neba.
Dan sahrane – posljednji čin ljudskog postojanja
Dan sahrane je – sve, samo ne običan. Budi se rano. Ljudi dolaze u crnom. Sve je tiše nego inače. Osjeća se težina u zraku – ne zbog vremenskih prilika, već zbog emocija koje vise među prisutnima.
Pokojnik se stavlja u sanduk, nose ga muškarci – često rodbina. Procesija ide do crkve, džamije, kapele, ili direktno do groblja. Sveštenik ili imam čita molitvu. Ljudi stoje – nijemi svjedoci kraja jednog života. Neki plaču, neki ne znaju kako da se ponašaju. Djeca gledaju, zbunjena. Stariji uzdišu – znajući da su korak bliže.
Bacanje zemlje na sanduk jedan je od najtežih trenutaka. Zvuk zemlje na drvu je nešto što se ne zaboravlja. To je momenat kada više nema iluzije. To je trenutak kada čak i onaj koji nije pustio suzu – zaplače. Jer tada shvatiš: gotovo je.
Običaji poslije sahrane – hrana, molitve i praznina
U našim krajevima, posle sahrane obično se organizuje pomen ili “daća” – zajednički obrok u čast preminulog. U zavisnosti od vjere, priprema se određena hrana – žito, kolači, čorba, pečenje. Neki ovo osuđuju kao “gozbu nad tugom”, ali istina je da obrok okuplja, smiruje, zbližava. Jer tuga voli društvo.
Pored hrane, uobičajene su i molitve – 7. dan, 40. dan, godišnjica. U islamu – 3. dan, 7. dan, 40. dan, hatma. U pravoslavlju – pomeni. U katoličanstvu – mise za dušu. Sve to govori jedno: čovjek se ne zaboravlja odmah. I sjećanje postaje most između svjetova.
Psihologija sahrane – šta osjećamo dok ćutimo
Ljudi različito tuguju. Neki plaču naglas. Neki šute danima. Neki se bace u organizaciju sahrane kao u vojnu misiju – jer im je lakše da nešto rade nego da osjećaju.
Neki ljudi tek mjesecima nakon sahrane zaista “sahrane” osobu – jer je duh tuge spor i tvrdoglav. A sahrane su često mjesto na kojem se javljaju i zamjerke, neizgovorene riječi, nerazriješeni odnosi. Koliko puta je sahrana ujedno i mjesto pomirenja – ili konačne svađe?
Tuga ne ide po rasporedu. I sahrana je samo početak procesa. Zato treba razumjeti: nije svako suza, i nije svako ko ne plače – ravnodušan.
Sahrane u digitalno doba
Nekada se vijest o smrti širila usmenim putem, danas su to poruke, statusi na društvenim mrežama, linkovi za virtuelno saučešće. Nekada se na grob išlo sa cvijećem, danas se pale virtuelne svijeće.
Ljudi koji ne mogu prisustvovati sahrani, gledaju je uživo preko streama. Groblja imaju QR kodove na nadgrobnim pločama. Sjećanja se čuvaju na cloud servisima. I dok se tradicija pokušava očuvati, tehnologija tiho ulazi i u smrt.
Sahrana nije kraj
Sahrana je, zapravo, početak. Ne za onoga koji odlazi – već za one koji ostaju. Početak tuge. Početak sjećanja. Početak preispitivanja. Početak borbe sa sobom. I početak razumijevanja koliko su neki ljudi značili – tek kada ih više nema.
Sahrana nas ne uči o smrti – ona nas uči o životu. Koliko je kratak. Koliko je nepredvidiv. Koliko vrijedi svaka riječ, svaki dodir, svaki dan.
Zato, ako čitaš ovo – zapamti:
Ne čekaj da bude kasno da nekome kažeš da ti je stalo. Ne čekaj sahranu da bi govorio lijepe riječi. Ne čekaj gubitak da bi cijenio ono što imaš. Jer kad krene zvuk zvona i miris svijeće – ostaje ti samo da ćutiš. A sjećanja, jednom kad ostanu bez osobe – ne grle. Samo peku.
