VIC DANA: Mujo u državnoj firmi

Danas ćemo se malo našaliti na račun službenika u državnim firmama. Opšte uvriježeno mišljenje je da generalno u takvim fimama vlada nerad, lijenost a da su tu svi došli preko neke veze. Pa hajde da pređemo na ovu šaljivu priču a poslije ćemo se osvrnuti malo više na temu.

– Pa šta je sad, šetaš se okolo k’o duša bez mira, i tebi san pobjeg’o?

Rad u državnim firmama je, na prostoru bivše Jugoslavije, odavno postao ne samo radno mjesto, već i jedan kulturološki fenomen. Iako su se vremena promijenila, percepcija da se u državnim firmama “malo radi, a dobro živi” ostala je ukorijenjena u kolektivnom mentalitetu. Ovaj fenomen nije nastao slučajno niti preko noći – oblikovan je kroz istorijske, političke, društvene i ekonomske okolnosti koje su duboko urezale određeni pogled na javni sektor. U nastavku ćemo vrlo detaljno objasniti kako je došlo do toga da rad u državnoj firmi postane sinonim za lagodnost, sigurnost, ali i (nerijetko) neefikasnost.

1. Nasljeđe iz socijalizma: “Državno je svačije, pa nije ničije”

U bivšoj Jugoslaviji, rad u državnoj firmi bio je ideal. Država je bila glavni poslodavac i gotovo svi sektori su bili pod njenom ingerencijom: od energetike, rudarstva, zdravstva i obrazovanja do trgovine, ugostiteljstva i turizma. Ljudi su dobijali “siguran posao” koji se nije lako mogao izgubiti. Produktivnost nije bila strogo mjerena tržišnim zakonima, jer je država garantovala egzistenciju preduzeća, bez obzira na njihovu efikasnost.

Zaposlenici nisu morali da brinu o otkazima, bonuse su dobijali kolektivno, a radno vrijeme je često bilo fleksibilno u praksi, bez obzira na zvanične satnice. U tom kontekstu nastala je šala koja je kasnije postala dijelom folklora: “Mi se pravimo da radimo, a oni se prave da nas plaćaju.” Ova filozofija rada prenijela se i u tranzicijski period, ali je izgubila kontrolu i postala ozbiljan problem.

2. Tranzicija i pad kvaliteta rada: Sistem ostao, odgovornost nestala

Nakon raspada Jugoslavije, mnoge bivše državne firme su privatizovane – često na sumnjive načine. Međutim, jedan dobar dio je ostao u vlasništvu države ili je ponovno nacionalizovan. Ove firme su se u novim tržišnim okolnostima suočile s konkurencijom, ali su zadržale stare kadrovske strukture i obrasce ponašanja.

Menadžment je često bio politički postavljen, ne zbog stručnosti, već zbog lojalnosti. Tako je odgovornost za učinak preduzeća ostala nedefinisana, a zaposleni su imali vrlo malo razloga da se trude više od minimuma.

U mnogim državnim firmama i danas postoje ljudi koji dolaze na posao da bi “bili viđeni”, koji kafu piju satima, koji radni dan provode listajući oglase za nekretnine ili vodeći privatne razgovore. Ne zato što su lijeni po prirodi – već zato što sistem ne zahtijeva više.

3. Sigurnost radnog mjesta: “Bilo šta, samo da je državno”

Jedna od ključnih privlačnosti državnih firmi jeste radna sigurnost. Rijetko gdje možete imati manju produktivnost, a veću otpornost na otkaz. Ljudi znaju da će, jednom kad “uđu”, imati gotovo doživotno zaposlenje.

U državnim firmama rijetko se vrši evaluacija stvarnog učinka radnika, a smjena zbog loših rezultata je više izuzetak nego pravilo. Uz to, u mnogim firmama, kada neko ode u penziju, njegovo mjesto automatski dobija neko “preko veze”, čime se perpetuira zatvoren sistem.

Ovakva radna sigurnost, iako zvuči pozitivno, često ubija motivaciju za napredovanje. Ako znate da vas niko neće smijeniti bez obzira koliko (ne)radili – zašto biste se trudili?

4. Stranačko zapošljavanje i nepotizam

Još jedan veliki problem državnih firmi je zapošljavanje po stranačkoj i rodbinskoj liniji. Umjesto konkursa koji vrednuje znanje i sposobnost, dobija se posao ako imate pravu stranačku knjižicu ili “ujaka u ministarstvu”.

To stvara dvostruki problem: s jedne strane, motivisani, sposobni ljudi ostaju van sistema jer nemaju “vezu”, a s druge strane, unutar sistema dolaze kadrovi koji nisu motivisani niti stručni, jer znaju da nisu tu zbog svojih kvaliteta. Rezultat je demotivisana radna sredina, gdje oni koji žele da rade brzo izgore, jer vide da je nerad nagrađen jednako kao trud.

5. Kolektivni mentalitet i kultura “malo ću, polako”

U državnim firmama često postoji snažan kolektivni mentalitet. Ljudi su navikli da funkcionišu kao dio mase, gdje se individualnost ne cijeni pretjerano. Ako neko radi više od drugih, često bude ismijan – “šta se ti praviš važan?”, “polako, neće posao pobjeći”.

Takva kultura vremenom stvara sredinu u kojoj je nepoželjno isticati se, pa čak i ako želite da budete produktivni, osjetit ćete otpor kolega. Nerijetko ćete čuti rečenice poput:
“Nemoj da radiš više, samo ćeš sebi natovarit još posla.”

Ovakvo ponašanje guši inicijativu i kreativnost. I ono najgore – prenosi se generacijski.

6. Državni posao = statusni simbol

Iako je realnost često drugačija, percepcija državnog posla kao “najbolje opcije” i dalje je duboko ukorijenjena. U mnogim porodicama, najveći uspjeh za dijete je “da se zaposli u opštini”. Zašto?

• Redovna plata (makar minimalna)

• Godišnji odmor zagarantovan zakonom

• Bolovanje bez pritiska

• Nerijetko se može uzeti slobodan dan “kad zatreba”

• Plaćeno grijanje, prevoz, topli obrok u nekim sektorima

• Kreditna sposobnost – banke vole državne radnike

• I, naravno – “neće te niko dirat”

Zbog toga, iako su plate često niže nego u privatnom sektoru, ljudi i dalje hrle u državne firme. Jer je mir važniji od para. Ta logika se posebno odnosi na starije generacije koje su preživjele ratove, hiperinflaciju i privatizacijske prevare.

7. Postoji i druga strana medalje: Nisu svi neradnici

Važno je naglasiti: nije svaki državni radnik neradnik. U zdravstvu, obrazovanju, policiji, vojsci, inspekcijama i mnogim drugim sektorima rade ljudi koji zaista ulažu trud, izlažu se stresu, noćnim smjenama, političkom pritisku i često se bore sa zastarjelom opremom, neadekvatnim uslovima i sistemskim ograničenjima.

Veliki broj službenika u administraciji takođe odrađuje svoj posao korektno, ali njihova reputacija trpi zbog onih koji ne rade ništa.

8. Zašto se percepcija ne mijenja?

Percepcija da se u državnim firmama malo radi opstaje jer se rijetko šta mijenja. Nema velikih reformi. Kad se i pokušaju reforme, one se često svode na političke obračune. Novi direktori mijenjaju stare kadrove, ali ne po stručnosti, već po stranačkoj pripadnosti. I sve ostaje isto.

Takođe, i mediji često naglašavaju negativne primjere iz državnih firmi: višemjesečna bolovanja, zaposleni koji istovremeno rade u privatnim firmama, vozači koji imaju platu veću od doktora, tenderi koji traju godinama, pa i notorna besmislica poput “šefice kancelarije za nepotpisane papire”.

9. Državni posao između mita i stvarnosti

Rad u državnim firmama je kompleksan fenomen – istovremeno sigurno utočište i simbol društvene neefikasnosti. S jedne strane pruža stabilnost, mir i socijalnu sigurnost, a s druge strane često guši inicijativu, kreativnost i odgovornost. Ljudi ga priželjkuju ne zato što žele nerad, već zato što žele sigurnost u nesigurnom svijetu.

Sve dok se ne uspostave jasni kriterijumi za zapošljavanje, mjerenje učinka, odgovornost i mogućnost napredovanja – percepcija da se u državnim firmama malo radi neće se promijeniti. A dotad, kafomati u javnim preduzećima će i dalje biti najprometniji kutak svakog radnog dana.