Djeca su nemilosrdna kada je riječ o zadirkivanju i zezanju svojih vršnjaka. Neki će pronaći bilo koji doslovno razlog i uhvatit se za njega da bi svoje vršnjake zezali i provocirali. To ima svoje utemeljenje u psihologiji, a neka djeca to podnesu bolje, neka lošije. Sve u svemu, ide jedna šaljiva priča na taj račun.
-Joj da ti kažem, nadimak mu je Urac.
-Kako to? Pa kako se pravo zove?
-Enis.
Djeca koja zadirkuju i zezaju vršnjake često to rade iz mnogo složenijih razloga nego što na prvi pogled izgleda. Iza smijeha, šala i ponekad zlobnih primjedbi kriju se psihološki, socijalni i razvojni faktori. Da bismo razumjeli zašto se to dešava, važno je sagledati širu sliku – od porodičnog okruženja i ličnih nesigurnosti, pa sve do uticaja društva, škole i vršnjačkih grupa.
1. Potreba za pažnjom i prihvatanjem
Mnogi mališani zadirkuju druge jer žele da privuku pažnju. Djeca su prirodno željna da budu primijećena, a ako im je teško da to postignu kroz dobre ocjene, sport ili umjetnost, nekad pokušavaju kroz zadirkivanje i izazivanje smijeha kod drugih. Ako grupa reaguje smijehom, dijete osjeća da je „dobilo na važnosti“ i da je prihvaćeno. Na taj način zadirkivanje postaje svojevrsni alat za sticanje statusa u društvu.
2. Nesigurnost i prikrivanje slabosti
Jedan od najčešćih razloga je nesigurnost. Djeca koja imaju sopstvene nedoumice, slabosti ili osjećaj manje vrijednosti ponekad ih prikrivaju tako što ismijavaju tuđe. Ako se neko bori s problemom u školi ili kod kuće, lakše mu je da uperi pažnju na mane drugih nego da se suoči s vlastitim. Zadirkujući vršnjaka zbog izgleda, govora, odjeće ili ponašanja, oni zapravo pokušavaju da sakriju sopstvene nesigurnosti.
3. Uloga porodice i odgoja
Djeca često uče kroz posmatranje. Ako kod kuće gledaju roditelje koji se međusobno ismijavaju, ponižavaju ili komentarišu druge ljude, vrlo lako je moguće da će takvo ponašanje prenijeti u školu. Ako roditelji ne obraćaju pažnju na empatiju i poštovanje, dijete neće razumjeti granicu između šale i povrede tuđih osjećaja. Takođe, nedostatak ljubavi i topline može dovesti do toga da dijete traži moć nad drugima, jer je ne dobija kod kuće.
4. Grupni pritisak i dinamika vršnjačkih odnosa
Zadirkujući nekog, djeca se često osjećaju dijelom „jače“ grupe. Ako vođa grupe počne da zadirkuje pojedinca, ostali se priključuju kako ne bi ispali slabi ili „drugačiji“. Djeca se boje da i sama ne postanu meta, pa učestvuju u ismijavanju kako bi „sačuvala svoje mjesto“. Na taj način se zadirkivanje prenosi kao lančana reakcija – niko zapravo ne želi da bude povrijeđen, ali svi se plaše da se izdvoje.
5. Nedostatak empatije i razumijevanja
Mlađa djeca često još uvijek nisu razvila sposobnost da razumiju kako njihove riječi utiču na druge. Oni misle da je šala samo šala, bez shvatanja da neko zbog toga može biti povrijeđen ili ponižen. Tek kroz iskustvo, razgovore i vođenje odraslih oni uče granicu između „bezazlenog zadirkivanja“ i onoga što prelazi u uvredu i nasilje.
6. Uticaj medija i kulture
Filmovi, crtići, serije i internet sadržaji često promovišu likove koji ismijavaju druge i time postaju popularni. Djeca koja provode mnogo vremena pred ekranima usvajaju ovakve obrasce ponašanja i prenose ih u stvarni život. Takođe, u eri društvenih mreža zadirkivanje se ne završava u školi – ono se širi online, gdje se ismijavanje „lajkuje“ i nagrađuje dodatnom pažnjom.
7. Razlike kao povod
Djeca često zadirkuju vršnjake zbog onoga što je „drugačije“. To može biti izgled, naglasak, odjeća, finansijska situacija, nacionalnost, pa čak i školski uspjeh. U osnovi toga stoji prirodna potreba djece da se identifikuju sa grupom i da odbace ono što odstupa. Ako se ne razvija kultura prihvatanja različitosti, svaka razlika postaje povod za šalu ili ismijavanje.
8. Nezrelost i razvojne faze
Djeca još uvijek uče kako da regulišu emocije i ponašanje. Zadirkivanje je ponekad rezultat nezrelosti – testiraju granice, ispituju šta je prihvatljivo, a šta nije. Tek vremenom, kroz učenje i iskustvo, shvataju da riječi mogu duboko povrijediti i da humor ne treba da ide na račun tuđeg bola.
9. Borba za moć i kontrolu
Neka djeca zadirkuju jer žele da pokažu dominaciju. Ismijavanje je način da osjete kontrolu nad drugima, posebno ako se inače osjećaju nemoćno ili zapostavljeno. Takva ponašanja često su slična obrascima vršnjačkog nasilja, gdje zadirkivanje prelazi u ozbiljnije oblike maltretiranja.
10. Reakcija odraslih
Ponekad djeca zadirkuju jer znaju da odrasli ne shvataju to ozbiljno. Kada nastavnici, roditelji ili stariji kažu „ma to je samo šala“, šalju poruku da je takvo ponašanje normalno i prihvatljivo. Time se stvara prostor da zadirkivanje postane dio svakodnevnice. Ako se, međutim, odrasli jasno postave i objasne posljedice, djeca polako uče da je važno poštovati osjećaje drugih.
