U ovoj priči prenosimo jedan duhovit događaj koji se desio još u periodu bivše Jugoslavije. Bile su to sedamdesete godine prošlog vijeka. Služenje vojnog roka je bilo obavezno, mladići su nakon punoljetstva vrlo brzo pristupali služenju vojnog roka. Nije to bilo loše, većina generacija iz tog doba se sjeća tog perioda kao zlatnog doba kada je sve funkcionisalo.
–Pa smrzo se na minus dva i tako ostao.
Služenje vojnog roka u Jugoslaviji nije bilo samo obaveza propisana zakonom – ono je predstavljalo svojevrsni životni ritual, duboko urezan u kolektivno pamćenje miliona ljudi koji su odrasli u drugoj polovini 20. stoljeća. Bilo je to iskustvo koje se nije moglo izbjeći, ali se moglo preživjeti, zapamtiti, prepričavati i – u mnogim slučajevima – nositi u sebi cijeli život. Za neke je to bilo vrijeme ponosa, bratstva i discipline, a za druge period teške prilagodbe, surove hijerarhije i tihe patnje. No, jedno je sigurno: vojni rok u Jugoslaviji nikoga nije ostavljao ravnodušnim.
U središtu tog sistema nalazila se Jugoslavenska narodna armija, institucija koja je sebe doživljavala kao stub države, garant njenog opstanka i simbol jedinstva naroda i narodnosti. JNA nije bila samo vojska – ona je bila ideološki aparat, škola kolektiva i laboratorij u kojem su se sudarali različiti mentaliteti, jezici, običaji i sudbine. Mladići iz Slovenije, Makedonije, Bosne, Srbije, Hrvatske, Crne Gore i sa Kosova dolazili su u kasarne razasute širom zemlje, često hiljadama kilometara daleko od svojih domova, i preko noći postajali – vojnici.
Sam poziv za vojsku bio je događaj. Plava ili smeđa koverta, službeni pečat, tačno navedeno mjesto i datum javljanja. U mnogim kućama taj papir se dočekivao sa mješavinom ponosa i straha. Majke su šutile, očevi davali savjete, djevojke plakale, a mladići se pravili hrabri iako su iznutra ključali od neizvjesnosti. Odlazak u vojsku značio je prekid dotadašnjeg života – škole, posla, ljubavi, slobode – i ulazak u svijet strogih pravila, uniformi i naredbi.
Prvi dani u kasarni bili su šok. Brijanje do glave, uniforma koja nikome nije savršeno pristajala, tvrdi kreveti na sprat, miris vojničke menze i stalna vika starješina. Tu se vrlo brzo učilo da individualnost ne znači mnogo. Svi su bili isti: isti korak, isti pozdrav, ista jutarnja postrojavanja i ista obuka. Vrijeme se mjerilo po komandama, a dani su se dijelili na prije i poslije ručka, na smjenu straže i povratak u spavaonicu.
Obuka je bila srž vojničkog života. Marševi s punom opremom, gađanja, fizičke vježbe, učenje rukovanja oružjem i beskrajna ponavljanja osnovnih radnji. Nije bilo važno da li si student, seljak, radnik ili umjetnik – puška je u rukama svih težila isto. U tom procesu mnogi su prvi put osjetili vlastite granice, ali i shvatili koliko daleko mogu ići kada moraju. Umor, žuljevi, bol u leđima i ramenima postajali su svakodnevica.
Ali vojni rok u Jugoslaviji nije bio samo disciplina i napor. Bio je to i prostor neobičnih prijateljstava. Ljudi koji se nikada ne bi sreli u civilnom životu dijelili su cigarete, pisma od kuće, zadnje komade hljeba i tišinu prije spavanja. Nastajale su priče, vicevi, nadimci i male pobune protiv sistema – skriveni tranzistori, krišom unešena rakija, smijeh u gluho doba noći. Te sitne pukotine u strogoj strukturi činile su vojnički život podnošljivijim.
Poseban dio iskustva bila je straža. Noći provedene uz kapiju, u hladnoći ili sparini, sa puškom i mislima koje lutaju. Straža je bila vrijeme kada su se lomile iluzije i rađale refleksije o životu, porodici i budućnosti. U tim satima tišine mnogi su sazrijevali brže nego što su ikada očekivali.
Ideološka dimenzija vojske bila je snažna. Govorilo se o bratstvu i jedinstvu, o tekovinama narodnooslobodilačke borbe, o ulozi armije u očuvanju mira i suvereniteta zemlje. Lik i djelo Josip Broz Tito bili su sveprisutni – na zidovima, u govorima, u zakletvama. Vojni rok nije bio samo fizičko služenje, već i pokušaj oblikovanja svijesti mladih ljudi u skladu s državnom ideologijom.
Dužina služenja varirala je kroz decenije – od godinu dana do osamnaest mjeseci, pa i duže u ranijim periodima. Za mnoge je odbrojavanje dana do skidanja uniforme bilo jedino svjetlo na kraju tunela. Postojali su kalendari sa precrtanim datumima, brojači dana, pa čak i tajni rituali kojima se obilježavao svaki mjesec bliže slobodi.
Povratak iz vojske bio je gotovo jednako snažan kao i odlazak. Doček na stanici, zagrljaji, suze, osjećaj da si se vratio kao drugačiji čovjek. Uniforma se odlagala, ali iskustvo je ostajalo. Neki su iz vojske izašli snažniji, sigurniji u sebe, drugi povučeniji i tiši, ali gotovo svi sa osjećajem da su prošli nešto što ih je obilježilo.
Danas, kada Jugoslavije više nema, vojni rok u njoj živi kroz sjećanja, anegdote i beskrajne rasprave. Jedni ga idealizuju kao školu života i reda, drugi ga kritikuju kao gubljenje vremena i surovi sistem. Istina je, kao i obično, negdje između. Služenje vojnog roka u Jugoslaviji bilo je ogledalo jedne države i jednog vremena – sa svim svojim vrlinama, manama, kontradikcijama i snovima. I upravo zato ostaje tema o kojoj se i danas govori s emocijom, strašću i neizbježnom dozom nostalgije.
