-Pa dobro bre ćurko, koliko puta treba da ti kažem da on treba da se sakrije u ormar a ne ti.
JEDNA LIJEPA ROMANTIČNA PRIČA ZA VAS
“Pisma na Vjetru”
U jednom slikovitom gradiću, okruženom zelenim brežuljcima i beskrajnim poljima lavande, živjela je mlada žena po imenu Milica. Svaki dan bio je ispunjen jednostavnošću života na selu – mirisom svježe pečenog kruha, zvucima rijeke koja je tiho žuborila iza njenog doma, i šapatom vjetra koji je nosio miris cvijeća.
Milica je živjela sama, u staroj kamenoj kući koja je pripadala njenim precima. Njeni roditelji su davno otišli u grad, ali ona je odlučila ostati u selu, čuvajući uspomene i tradiciju. Svaki dan je započinjala šetnjom kroz polja, uživajući u miru i tišini koje su je okruživale.
Jednog dana, dok je šetala pored rijeke, u vodi je ugledala malu staklenu bocu koja je plutala među kamenjem. Izvukla ju je iz vode i sa iznenađenjem primijetila da je u boci bilo pismo. Bilo je staro, papir je bio požutio, ali slova su i dalje bila čitljiva.
Drhtavim rukama otvorila je bocu i izvadila pismo. Počela je čitati:
“Draga neznanko,
Ako si pronašla ovo pismo, znači da je vjetar sudbine učinio svoje. Moje ime je Stefan, i ako ikada pročitaš ove riječi, znaj da te već dugo tražim. Možda zvuči ludo, ali vjerujem da tebe, iako te ne poznajem, čeka posebna sudbina. Ako osjećaš isto, dođi do starog mosta na kraju sela, sutra u podne. Možda nas sudbina spoji.”
Milica je bila zbunjena. Nije znala šta da misli. Bila je to romantična ideja, ali istovremeno i nešto potpuno nevjerojatno. Ipak, nije mogla ignorirati osjećaj koji ju je obuzeo – mješavinu znatiželje i nade. Odlučila je da će sljedeći dan otići na most, jer nije mogla izdržati pomisao da bi mogla propustiti nešto što je sudbina možda zaista namijenila.
Sljedeće jutro, Milica je obukla svoju najdražu haljinu, nježno plavu, koja je savršeno odgovarala bojama neba. Srce joj je ubrzano kucalo dok je prilazila mostu. Njeni koraci su bili lagani, ali odlučni. Kada je stigla do mosta, ugledala je visokog mladića kako stoji i gleda u daljinu.
Mladić se okrenuo i njihove oči su se srele. Bilo je to kao da je cijeli svijet na trenutak stao. Stefan, sa svojim tamnim očima i blagim osmijehom, prišao joj je polako.
-“Znao sam da ćeš doći,” rekao je tiho.
-“Kako si mogao znati?” upitala je Milica, osjećajući toplinu u njegovom pogledu.
-“Ne znam kako objasniti, ali jednostavno sam osjećao da postoji neko ko treba ovo pismo pronaći. Neko ko je, kao i ja, tražio nešto više u ovom svijetu.”
I tako je započela njihova priča. Milica i Stefan su proveli dan razgovarajući, šetajući po poljima i dijeleći priče o svojim životima. Otkrili su da su, iako su živjeli različite živote, dijelili slične snove i čežnje. Oboje su tražili ljubav koja će ih ispuniti i donijeti im mir.
Stefan je objasnio da je često putovao, ali da je uvijek osjećao neku prazninu u srcu. Pisao je pisma i puštao ih u rijeku, nadajući se da će neko, negdje, odgovoriti. Milica je bila ta koja je pronašla njegovo posljednje pismo, i osjetila je da je sudbina htjela da se njihovi putevi ukrste.
Njihova ljubav je rasla brzo, poput cvijeta koji cvjeta u proljeće. Dani su prolazili u smijehu, razgovorima i zajedničkim trenucima koji su postajali sve dragocjeniji. Milica je osjećala kako se zaljubljuje u Stefana svakim danom sve više, a on je bio očaran njenom dobrotom i ljepotom.
Nakon nekoliko mjeseci, Stefan je znao da ne može živjeti bez Milice. Jednog sunčanog popodneva, dok su zajedno šetali pored rijeke, izvadio je malu kutiju iz džepa.
-“Milice, ovo je mjesto gdje smo se prvi put sreli, i gdje sam pronašao sreću koju sam oduvijek tražio. Hoćeš li provesti ostatak života sa mnom?”
Milica je bila preplavljena emocijama. Suze su joj ispunile oči dok je gledala u Stefana, čovjeka koji joj je donio ljubav o kojoj je sanjala.
-“Da, Stefane, želim to više od svega,” odgovorila je sa osmijehom koji je govorio sve.
I tako su se Milica i Stefan vjenčali u malom selu, okruženi prirodom koju su oboje voljeli. Njihova ljubav bila je jednostavna, ali duboka, ispunjena radošću i razumijevanjem. Živjeli su u staroj kamenoj kući, gdje su svaki dan bili podsjetnik na to kako ih je sudbina spojila na najneobičniji način.
Svaki put kada bi vjetar prošao kroz selo, Milica i Stefan bi se nasmijali, sjećajući se pisma koje je donijelo njihovu ljubav. Njihova priča postala je legenda u selu, priča o ljubavi koja je pronašla put kroz vrijeme i prostor, vođena sudbinom i nadom.
