U ovom članku imamo jednu nesvakidašnju duovitu priču, koja na satiričan način prikazuje škrtost Piroćanaca. Naime, otac je bio na samrti i imao je jedan neobičan zahtjev od sina. No njegov odgovor je bio još neobičniji i iznenadio je sve prisutne.
–Može može tata naravno. Samo molim te sačekaj jedno 15 minuta, moram otići da obavim nešto…
Škrtost je jedna od onih osobina koje ljudi gotovo instinktivno osuđuju, ali rijetko pokušavaju razumjeti. Kada kažemo da je neko škrt, u toj riječi obično već ima osude, ironije, pa čak i ljutnje. Škrt čovjek u kolektivnoj svijesti nije samo neko ko ne daje novac – on je neko ko uskraćuje, ko zateže ruku, ko broji svaki dinar, marku ili euro kao da broji vlastite otkucaje srca. Ipak, iza te naizgled jednostavne osobine krije se čitav svijet strahova, iskustava, rana i pogrešnih uvjerenja o životu.
Škrtost gotovo nikada ne nastaje iz obilja. Ona se rađa iz straha. To je njen pravi korijen. Škrt čovjek ne čuva novac zato što ga voli, nego zato što se boji života bez njega. U njegovoj glavi stalno odzvanja misao da nikada nema dovoljno, da sutra može biti gore, da će neko nešto uzeti, da će ostati bez ičega. Čak i kada ima više nego dovoljno, on to ne osjeća. Njegov unutrašnji osjećaj sigurnosti nije vezan za realno stanje, nego za duboko usađen nemir.
Vrlo često škrtost vuče porijeklo iz djetinjstva. Ljudi koji su odrasli u oskudici, u kućama gdje se štedjelo na hrani, grijanju, odjeći i gdje se stalno ponavljala rečenica „nemamo“, često razviju izuzetno snažan strah od gubitka. Dijete koje je gledalo roditelje kako strepe pred svakim računom i svakim praznim frižiderom, u odraslom dobu može postati čovjek koji ima, ali se ponaša kao da nema. Novac za njega nije sredstvo, nego štit. On ne vidi da je izašao iz kruga siromaštva – on ga nosi u sebi.
Postoji i druga vrsta škrtoće, ona koja nema veze s realnom oskudicom, nego s unutrašnjom prazninom. Neki ljudi su škrti jer im novac daje osjećaj moći. Davanje doživljavaju kao gubitak kontrole. Kada nekome pomognu, kada plate rundu, kada poklone nešto bez računice, oni se osjećaju slabije, ranjivije. Zato sve mjere, važu i preračunavaju. Njihova škrtoća nije strah od gladi, nego strah od toga da ne budu nadjačani, iskorišteni ili emocionalno „dužni“.
Škrt čovjek često ne štedi samo novac – on štedi emocije. Teško će pohvaliti, rijetko će zagrliti, još rjeđe će nekome dati iskrenu podršku bez skrivene koristi. On je škrt na lijepim riječima, na vremenu, na pažnji. U njegovom svijetu sve se mora zaslužiti, sve se mora vratiti. Besplatna bliskost mu je sumnjiva. Ljubaznost bez interesa mu izgleda kao zamka.
Zanimljivo je da mnogi škrt ljudi iskreno vjeruju da su pametni i racionalni. Oni sebe vide kao one koji „znaju s novcem“, koji ne bacaju, ne rasipaju, ne žive iznad mogućnosti. I u tome često ima istine – granica između razboritosti i škrtoće zna biti tanka. Međutim, razborit čovjek zna kada treba stati sa štednjom i pustiti život da se živi. Škrt čovjek tu granicu ne vidi. On uvijek ide korak dalje, uvijek uskraćuje još malo, uvijek misli da je davanje greška.
Škrtost se često maskira moralnim objašnjenjima. „Ljudi su nezahvalni“, „ako jednom daš, stalno će tražiti“, „svako se mora sam snaći“, „niko meni nije pomagao“. U tim rečenicama krije se racionalizacija, pokušaj da se vlastiti strah pretvori u princip. Tako škrtost prestaje biti slabost i postaje „životna filozofija“. Problem je što ta filozofija polako sužava svijet. Ljudi se udaljavaju, odnosi postaju hladni, a samoća raste.
U partnerskim odnosima škrtost zna biti posebno razorna. Nije stvar u novcu, nego u poruci koja se šalje. Kada neko stalno mjeri, prebrojava, prigovara zbog sitnica, partner se osjeća nevažno, nedovoljno vrijedno. Škrtost ubija spontanost. Ona gasi male radosti – iznenadni poklon, zajedničko putovanje, bezbrižan trenutak bez kalkulacije. Vremenom, uz škrtog čovjeka, drugi počinju da se osjećaju kao trošak, a ne kao vrijednost.
Važno je reći i ovo: škrtost često nije svjesni izbor. Mnogi ljudi koji su škrti duboko u sebi pate. Oni žive u stalnom grču, u neprekidnom oprezu. Umjesto da novac koristi njima, oni služe novcu. Umjesto da im daje slobodu, on im nameće ograničenja. Paradoks je u tome što škrt čovjek, bježeći od nesigurnosti, zapravo nikada ne osjeti sigurnost.
Suprotno škrtoći ne stoji rasipništvo, nego povjerenje. Povjerenje u to da život nije stalni neprijatelj, da davanje ne znači nestajanje, da se vrijednost čovjeka ne mjeri stanjem na računu. Ljudi koji nisu škrti ne daju zato što imaju viška, nego zato što se ne boje manjka. Oni znaju da se ono što se daje često vraća – ne uvijek u novcu, ali u odnosima, miru, osjećaju smisla.
Na kraju, škrtost je više psihološko nego materijalno stanje. Ona je ogledalo unutrašnje nesigurnosti, neriješenih strahova i uvjerenja da je svijet mjesto gdje se stalno gubi. Razumjeti škrtog čovjeka ne znači opravdati njegovo ponašanje, ali znači shvatiti da iza zatvorene šake često stoji stisnuto srce. A dok god je srce stisnuto, ni najveće bogatstvo neće biti dovoljno.
