Jedan mladić se vraćao pijan iz kafane. Naravno, ništa čudno da vidimo momka koji istražuje život i ispituje čari kafane. No, on je išao korak ispred i platio je tamburaše da ga prate sa muzikom. To je vidio župnik i odlučio je da ga kritikuje. No on mu je odgovorio na jako domišljat način.
–Pa sigurno je bolje da me oni prate nego ti.
Tamburaši su, kroz stoljeća, postali jedno od najprepoznatljivijih muzičkih obilježja Balkana – simboli topline, druženja, nostalgije i one posebne vrste radosti koja se rađa kad žice zazvone u tišini neke bašče, na svadbi, pod šatorom, ili u kafani gdje se pjesma prenosi s jednih usana na druge. Njihova priča nije samo priča o instrumentima, nego o ljudima, običajima i nekom posebnom mentalitetu koji tambura čuva kao rijetko šta drugo.
Tambura kao instrument ima duboke korijene, a njen razvoj vezan je uz miješanje različitih kultura i naroda koji su kroz Balkan prolazili. U tim preplitanjima rađala se muzika koja nije pripadala samo jednoj etničkoj grupi – bila je to muzika svih onih koji su živjeli, radili, tugovali i veselili se na ovim prostorima. Tambura je postala njihova glasnica. Od ravnica Vojvodine, preko Slavonije, pa sve do Bosne i Dalmacije, tamburaši su čuvali melodije koje su se prenosile s koljena na koljeno.
U tradiciji tamburaša važnu ulogu ima druženje. Tamburaši se rijetko sviraju sami; oni gotovo uvijek dolaze kao sastav – kvartet, kvintet, orkestar. U tom zajedničkom muziciranju krije se suština tamburaške muzike. Svaka tambura ima svoju ulogu: bugarija drži ritam, bisernica vodi melodiju, berda je čvrsta podloga, a ostali instrumenti vezuju sve u skladnu cjelinu. Nije pretjerano reći da tamburaški orkestar funkcioniše kao dobro uigrana porodica – svaki član zna gdje pripada, zna šta treba da uradi, i zna da bez njega zvuk ne bi bio potpun.
Tamburaška pjesma ne traži perfekciju. Ona traži emociju. Kad tamburaš povede „Kraj tanana šadrvana“ ili „Vilo moja“, to nije samo muzička izvedba – to je priča. Priča o ljubavi, o čežnji, o ljudima koji su se voljeli i rastajali, ali i o radosti koja budi želju da se pjeva glasno, iz sveg srca, bez stida i ustručavanja. Tamburaši su, kroz historiju, često bili zapisničari života – čuvali su priče sela, običaje, stare ljubavi, uspomene iz vojničkih dana, tugovanja majki, mladenačke nestašluke i sve ono što je činilo svakodnevicu naših predaka.
Njihova prisutnost na svadbama je posebna priča. Tamburaši znaju svaku fazu svadbenog veselja; znaju kada treba krenuti tiho i nježno, kada se podiže atmosfera, kada treba zapjevati nešto za starije, kada za mladost. Oni su dirigenti raspoloženja, neprimjetni, ali ključni za to da se veselje pretvori u nezaboravan događaj. Mnogi bi rekli da prava svadba bez tamburaša i nije svadba. Njihov zvuk donosi posebnu radost, onu koja vraća ljude u prošlost i spaja generacije za jednim stolom.
U kafanama tamburaši imaju sasvim drugačiji ritam. Tamo se svira na zahtjev, iz duše, često improvizuje. Zgode iz kafanskog života tamburaša mogli bi se ispisivati u posebne knjige: narudžbe pjesama iz ljubavnih očaja, pijana prijateljstva nastala uz „Laku noć, svirači“, novčanice utkane u žice, i ljudi koji uz muziku traže zaborav ili utjehu. Tamburaši su kroz sve to ostajali tihi psiholozi, dobronamjerni sagovornici i umjetnici koji razumiju dušu čovjeka bolje nego mnogi drugi.
Iako se vrijeme mijenja, tamburaši opstaju. Danas ih susrećemo na velikim festivalima, u televizijskim emisijama, ali i dalje, najviše, tamo gdje im je oduvijek bilo mjesto – među običnim ljudima. Moderni aranžmani, nove pjesme i mlađe generacije muzičara donose svježinu tamburaškoj sceni, ali srž ostaje ista: tambura je instrument koji traži srce. Bez toga je samo komad drveta sa žicama.
U današnjem digitalnom vremenu, kada se muzika često svodi na elektroniku i brze ritmove, tamburaši nose onu staru, gotovo zaboravljenu vrijednost – spontanost. Njihova muzika se ne sluša površno. Ona se osjeti. Ona se živi. Bilo da je riječ o pjesmama koje tjeraju na suze ili o veselicama koje traju do zore, tamburaši su stalni podsjetnik na to koliko je važno da čovjek ostane povezan s onim što ga je odgojilo: emocijom, tradicijom i zajedništvom.
Zato tamburaši ni danas ne gube svoj sjaj. Oni su svjedoci vremena, čuvari običaja i umjetnici koji, bez obzira na sve, i dalje znaju dotaknuti dušu. U njihovim pjesmama krije se život – sretan, tužan, težak i lijep, baš onakav kakav su živjele generacije prije nas i kakav živimo i mi danas. Tamburaši su, jednostavno, muzika Balkana, muzika naroda, muzika koja ne prolazi.
