-Zovem se Mirko ali me prijatelji zovu Ana.
JEDNA LIJEPA PRIČA ZA VAS
Na obali dalekog mora, gdje talasi nježno miluju kamenite stijene, živjelo je jedno malo ribarsko selo. Selo je bilo poznato po svojoj staroj morskoj legendi o nimfi Ameliji, koja je nekada davno spasila mornare od sigurne smrti. Stariji su generacijama prenosili ovu priču, a svaki ribar bi, prije nego bi zaplovio morem, pomolio se Ameliji za siguran povratak.
Amelija je bila prekrasna morska nimfa, sa dugom, srebrnastom kosom koja bi blistala na mjesečini. Pričalo se da je bila izuzetno dobra i velikodušna, te da bi pomagala svakome ko bi zalutao u mračnim vodama. Ali, bila je vezana za more, nikada nije kročila na kopno, jer je postojala kletva koja ju je zadržavala u morskim dubinama. Ukoliko bi se previše približila zemlji, izgubila bi svoje besmrtnosti i postala obična ljudska djevojka.
Jednoga dana, mladi ribar po imenu Luka zaplovio je daleko od obale, tražeći bogat ulov. Bio je to jedan od onih mirnih dana, kad je more izgledalo kao beskonačno staklo, a nebo se stapalo s njim u horizontu. Luka nije ni primijetio da je otplovio mnogo dalje nego što je planirao. U jednom trenutku, dok je izvlačio mreže pune ribe, iznenada se podigla oluja. More je postalo nemirno, a visoki talasi počeli su prekrivati njegov mali brod.
Kako se borio da ostane na površini, iznenada je vidio sjajnu priliku kako izlazi iz mora. To je bila Amelija. Njene oči bile su blage, a lice prelijepo i spokojno, kao da oluja nije ni dotakla njen svijet. Bez riječi, pružila mu je ruku i povela ga prema sigurnom dijelu vode. Luka je bio očaran njenom ljepotom, ali i zahvalan što mu je spasila život. Znao je ko je ona, jer je čuo priče o njoj, no nikada nije vjerovao da su istinite.
Kada ga je dovela do mirnih voda, Amelija se okrenula da ode, ali Luka ju je zaustavio. „Ostani“, rekao je, „ostani sa mnom.“ Njene oči su se ispunile tugom. „Ne mogu,“ odgovorila je tiho, „vezana sam za more. Ukoliko ga napustim, izgubiću sve što jesam.“
Ali Luka nije odustajao. „Pa šta ako izgubiš? Znaš li šta možeš dobiti? Možeš živjeti život kao ljudsko biće, možeš voljeti, možeš biti voljena.“
Amelija je znala da su njegove riječi tačne. Godinama je gledala ljude s obale, sanjajući o ljubavi, o slobodi koju nikada nije imala. Nakon trenutka razmišljanja, odlučila je da rizikuje. Izašla je iz mora, a njeno tijelo se polako mijenjalo. Postala je obična djevojka, ali s osjećajem slobode kakav nikada prije nije imala.
Godine su prolazile, a Amelija i Luka su živjeli skromno, ali sretno u ribarskom selu. Njihova ljubav bila je jača od bilo kakve kletve. Ali, kao što to biva u svim legendama, sreća nije mogla trajati vječno. Nakon mnogo sretnih godina, Amelija je počela osjećati težinu svog izbora. Njeno tijelo je starilo, a more, koje je nekada bilo njen dom, sada joj je postalo strano i daleko.
Jednog dana, dok je sjedila na stijeni gledajući more, osjetila je poziv. Vjetar je nosio njen šapat, talasi su je zvali nazad. Shvatila je da, iako je voljela Luku, dio nje će zauvijek pripadati moru. Njena duša bila je vezana za vodu, i to je bila istina koju nije mogla promijeniti.
Zadnji put se pozdravila sa Lukom, objašnjavajući mu da mora otići. „Nikada te neću zaboraviti“, rekla je, „ali moje mjesto je u moru.“ Luka, iako tužan, razumio je. Njihova ljubav bila je iskrena, ali su oboje znali da ne mogu pobjediti sudbinu.
I tako se Amelija vratila u more, ali legende kažu da se ona uvijek pojavljuje u noćima kada je more nemirno, pomažući mornarima i ribarima. Njena ljubav prema ljudima i dalje je postojala, iako nije mogla dijeliti njihov svijet.
Pouka ove legende bila je jednostavna, ali snažna: ljubav je moćna, ali ne možemo uvijek mijenjati svoju suštinu. Moramo prihvatiti ko smo i pronaći ravnotežu između svojih želja i onoga što nas čini onim što jesmo. More je bilo Amelijino srce, ali ljubav je ostala njen najveći dar svijetu.
