-A šta bi ti punice? Ni lanjski poklon nisi potrošila!!
BONUS PRIČA:
Jedne zime, u malom planinskom selu sakrivenom među borovima i jelkama, živio je mladić po imenu Jovan. Bio je visok i stasit, sa smeđom kosom i očima koje su bile toliko plave da su se mnogi pitali da li u njima odražavaju boje obližnjeg jezera. Jovan je bio vrijedan i pošten, ali nekako uvijek pomalo samotnjak. Svi su ga u selu voljeli, ali on nije mogao naći osobu koja bi mu ispunila srce.
Jednog dana, dok je sa ocem cijepao drva za zimu, čuo je vijest da je u selo stigla nova učiteljica. U selu je dolazak nove osobe uvijek bio događaj, jer se to dešavalo rijetko, a posebno kada je riječ o mladoj ženi. „Kažu da je lijepa kao jutarnja zora“, reče mu otac dok je podizao sjekiru.
Jovana te riječi nisu posebno dotakle, ali kada je sutradan otišao do škole da preda drva za ogrev, nije mogao vjerovati svojim očima. Pred njim je stajala djevojka sa dugom smeđom kosom, obraza rumenih od hladnoće, i osmijehom koji je mogao istopiti snijeg. Zvala se Milica, i bila je sve ono što je Jovan ikada mogao sanjati – pametna, dobra i vesela.
Milica je primijetila Jovanov pogled i osjetila toplinu u njemu, kao da ju je on poznavao čitav život. Polako su počeli da pričaju, najprije o drvetu koje je Jovan donio, zatim o vremenu, selu i na kraju o životu. Svaki dan bi Jovan nalazio izgovor da prođe pored škole, a Milica bi se nasmiješila čim bi ga ugledala.
Jednog dana, Jovan je skupio hrabrosti i pozvao Milicu da s njim prošeta do obližnjeg jezera. Jezero je zimi bilo prekriveno debelim slojem leda, a oko njega su se uzdizala visoka stabla, čineći prizor bajkovitim. Milica je pristala, i tako su krenuli.
Dok su šetali, Jovan je osjetio kako mu srce lupa jače nego ikad prije. Pričali su o svemu – o njenom životu u gradu, o njegovom životu na selu, o knjigama koje su voljeli i pjesmama koje su ih dirale. Kako su dani prolazili, njihova veza je postajala sve dublja, a ljubav sve jača. Jovan je znao da je Milica ona prava, i iako je bio momak od riječi, nije znao kako da joj prizna svoja osjećanja.
Jedne noći, dok su stajali kraj zaleđenog jezera, nebo se otvorilo i počele su padati krupne pahulje snijega. Sve je izgledalo kao iz najljepšeg sna. Jovan je pogledao Milicu u oči, i prije nego što je mogao da razmisli, izgovorio je:
„Milice, ja te volim. Ne znam kako bih bez tebe, i želim da zauvijek ostaneš uz mene.“
Milica se nasmiješila, a u očima joj je zaiskrila suza. Približila se Jovanovom licu i nježno mu šapnula:
„I ja tebe volim, Jovane. Već od prvog trenutka kad sam te ugledala.“
Te noći, ispod snježnog pokrivača, dok su pahulje padale po njihovim ramenima, Jovan i Milica su se prvi put poljubili. Taj trenutak je bio početak njihove zajedničke budućnosti, koja će biti ispunjena ljubavlju, poštovanjem i srećom.
Milica je ostala u selu, i zajedno su izgradili dom pun ljubavi i smijeha. Zimi bi šetali do jezera, prisjećajući se prvog poljupca, dok bi ljeti sjedili na obali, uživajući u miru i tišini koju su nalazili jedno u drugom.
Godine su prolazile, ali njihova ljubav je ostala čvrsta i iskrena, kao onaj prvi trenutak kada su se sreli pored škole. Jovan je znao da je našao svoju srodnu dušu, a Milica je bila srećna što je u planinskom selu pronašla dom, ljubav i mir koji je tražila čitavog života.
JOŠ JEDNA ROMANTIČNA BONUS PRIČA:
U srcu prostrane ravnice, daleko od velikih gradova i buke, smjestilo se selo koje su zvali Zelenograd. Ime je dobilo po beskrajnim zelenim poljima koja su se prostirala unaokolo, a sama sela bila su bogata voćnjacima, cvijetnim vrtovima i šumarcima. Među tim ljepotama živjela je djevojka po imenu Anđelka. Bila je kći lokalnog zemljoposjednika i važila je za najljepšu djevojku u selu. Kosa joj je bila boje žita, a oči su se presijavale kao najbistriji potoci. Bila je vedra i nasmijana, voljela je prirodu i često su je mogli vidjeti kako šeta livadama, pjevajući stare pjesme.
Ali, uprkos svojoj ljepoti i dobrodušnosti, Anđelka je bila usamljena. Mnogi momci su dolazili da je prose, ali niko nije uspio da osvoji njeno srce. Njen otac, gospodin Stojan, bio je blag i razumio je njene želje. „Srećo moja, ne žuri“, govorio bi joj. „Ljubav će doći kad joj bude vrijeme.“
Jednog prohladnog jesenjeg dana, u selo je stigao mladić po imenu Luka. Bio je neznanac, putnik koji je tražio posao i sklonište na neko vrijeme. Visok, sa tamnom kosom i očima koje su bile duboke i pomalo tužne, Luka je odmah privukao pažnju svih u selu. Ali najviše je njegova pojava zaintrigirala Anđelku. Prvi put kada su se sreli, bio je to samo kratak susret – ona je prolazila kroz šumu, a on je sjedio kraj potoka, zamišljeno gledajući u vodu. Njihovi pogledi su se sreli na trenutak, ali u tom pogledu bilo je nešto što je Anđelku zaintrigiralo, a Luku zadržalo duže nego što je planirao.
Luka je našao posao kod Anđelkinog oca, pomažući na imanju. Bio je vrijedan i šutljiv, ali svakog dana, Anđelka je nalazila načine da bude blizu njega – donosila mu vodu dok je radio u polju, donosila mu doručak, ili bi jednostavno stajala i gledala ga kako radi. Luka je bio zahvalan na njenoj pažnji, ali rijetko je razgovarao s njom, uvijek se trudeći da zadrži distancu.
Jedne večeri, dok su se polja spremala za noć, Anđelka je skupila hrabrost i prišla Luki. „Zašto si uvijek tako zamišljen?“ pitala je, gledajući ga pravo u oči.
Luka je uzdahnuo, spuštajući pogled. „Nosim teret prošlosti“, rekao je tiho. „Nisam ovdje samo da bih radio. Bježim od nečega… nečega što me proganja.“
Anđelka je ostala mirna, čekajući da nastavi.
„Prije mnogo godina“, započeo je Luka, „imao sam porodicu. Bili smo srećni, ali jedno veče, izbio je požar u našem domu. Izgubio sam sve… roditelje, sestru, dom. Od tada lutam, tražeći mir, ali nigdje ga ne nalazim.“
Anđelka je osjetila suzu u oku, ali nije htjela da plače pred njim. Umjesto toga, pružila mu je ruku. „Znaš“, rekla je blago, „ponekad ne moraš da tražiš mir. Možda on pronađe tebe.“
Luka je pogledao njenu ruku, a zatim u njene oči. U tom trenutku, kao da je nešto u njemu popustilo, kao da je teret koji je nosio godinama postao malo lakši. Uzeo je njenu ruku i osjetio toplinu, toplinu koja je godinama bila daleko od njega.
Od tog dana, Luka je počeo da se otvara Anđelki. Pričali su dugo u noć, šetali po poljima, sjedili kraj potoka gdje su se prvi put sreli. Luka je polako shvatao da je našao nešto što je mislio da nikada više neće osjetiti – dom. Anđelka je bila ta koja je donijela svjetlost u njegov život, a on je bio onaj koji je konačno ispunio prazninu u njenom srcu.
Jedne zimske noći, dok je selo bilo prekriveno snijegom, Luka je kleknuo pred Anđelku i izgovorio riječi koje su je ostavile bez daha:
„Anđelka, ti si moj spas. Zahvaljujući tebi, našao sam mir koji sam godinama tražio. Hoćeš li mi biti žena?“
Anđelka nije trebala ni trenutak da razmisli. „Da, Luka“, rekla je, dok su suze radosnice sijale na njenom licu. „Uvijek sam čekala na tebe.“
Te zime, selo Zelenograd je bilo svjedok najljepšeg vjenčanja koje je ikada vidjelo. Luka i Anđelka su se zakleli na vječnu ljubav ispod starog hrasta, dok su pahulje snijega lepršale oko njih. Njihova ljubav, rođena iz tuge i nade, bila je jača od svih nedaća. U Luki, Anđelka je našla svog životnog saputnika, a on je u njoj našao mir koji je mislio da je zauvijek izgubljen.
Kako su godine prolazile, njihova ljubav je ostala čista i jaka. Uživali su u svakom trenutku, svaki dan bio je novi blagoslov. I dok su šetali po poljima svog voljenog Zelenograda, znali su da su pronašli ono što su oduvijek tražili – jedno drugo.
