Vozači predstavljaju posebnu kategoriju ljudi koji rade jako težak posao. Zbog toga treba da im odajemo posebnu vrstu poštovanja. To je težak posao, ljudi koji idu na dalek put da bi zaradili hljeb za svoju porodicu. Na tu temu danas ide jedna humoristična priča.
–Ja kad se približim semaforu na 500 metara ugasim svjetla i uzmem pajser u ruke. Tiho priđem kući i spavaćoj sobi…još nijedan mi nije utekao.
Vozači kamiona su ljudi koje rijetko primjećujemo dok stoje u kolonama na granicama, dok prolaze autoputem u kasne sate ili dok se njihova ogromna vozila probijaju kroz gradske gužve. A zapravo, oni su nevidljiva kičma savremenog svijeta. Bez njih, police bi bile prazne, fabrike bi stale, bolnice bi ostale bez osnovnih potrepština, a svakodnevni život kakav poznajemo jednostavno bi se raspao. Kamiondžija nije samo zanimanje – to je način života, često težak, usamljen, ali i duboko obilježen osjećajem odgovornosti i ponosa.
Život vozača kamiona počinje rano, često prije svitanja. Dok većina ljudi još spava, oni već piju prvu kafu na parkingu neke benzinske pumpe, provjeravaju papire, gume, svjetla, prikolicu. Njihov dan nije omeđen klasičnim radnim vremenom. On zavisi od kilometara, granica, rampi, vremenskih prilika i rokova koji se ne smiju probiti. Vozač kamiona živi u satima i minutama, ali i u kilometrima koji se polako nižu na instrument tabli, dok se pejzaži smjenjuju kao na filmu.
Kabina kamiona je istovremeno kancelarija, kuhinja, spavaća soba i utočište. U tom malom prostoru provode dane, nekad i sedmice. Tu se jedu brzi obroci, ponekad i hladni, tu se prespava nakon iscrpljujuće vožnje, tu se razgovara s porodicom preko telefona, često uz slab signal i još slabiju vezu sa stvarnim životom kod kuće. Kabina postaje mali privatni svijet, pun sitnica koje vozač nosi sa sobom: fotografija djece, brojanica, zastavica, miris osvježivača koji podsjeća na dom.
Usamljenost je stalni saputnik vozača kamiona. Put je dug, noći su duge, a tišina kabine zna biti glasnija od bilo kakve buke. Postoje trenuci kada se vozi satima bez ijednog razgovora, bez poznatog lica, bez ikoga ko bi podijelio umor ili misao. Ipak, mnogi vozači nauče živjeti s tom samoćom. Ona postaje prostor za razmišljanje, za preslušavanje vlastitih misli, za suočavanje sa sobom. Neki kažu da na putu čovjek najbolje upozna samog sebe.
Vožnja kamiona nosi sa sobom ogromnu odgovornost. Iza volana se ne nalazi samo vozilo teško nekoliko desetina tona, već i teret koji često vrijedi više nego što vozač zaradi za cijeli život. Jedna greška, trenutak nepažnje, loši vremenski uslovi ili nečija neodgovornost u saobraćaju mogu imati teške posljedice. Vozači kamiona su svjesni toga i zato su često oprezniji nego što se misli. Njihova koncentracija mora biti konstantna, a umor se potiskuje disciplinom i iskustvom.
Granice su posebna priča u životu kamiondžija. Satima, ponekad i danima čekaju u kolonama, bez jasne informacije kada će proći. Papiri, carine, kontrole – sve to troši živce i vrijeme. U tim trenucima se rađa posebna vrsta solidarnosti među vozačima. Dijele se cigarete, kafa, priče, šale. Na tim parkiralištima i odmorištima nastaju kratka prijateljstva koja traju dok se kolona ne pomjeri, a onda svako nastavlja svojim putem, često bez imena, ali s osjećajem da nisi sam.
Porodica vozača kamiona nosi svoj dio tereta. Djeca rastu dok je otac ili majka na putu, propuštaju se rođendani, praznici, obični porodični trenuci. Supružnici se navikavaju na odsustvo, na čekanje, na brigu. Povratak kući je uvijek poseban – mješavina radosti i umora. Tada se nadoknađuje propušteno, ali se u isto vrijeme zna da je to privremeno, jer put opet zove.
Ipak, uprkos svim teškoćama, mnogi vozači kamiona vole svoj posao. Postoji posebna sloboda u otvorenom putu, u osjećaju da si stalno u pokretu, da vidiš mjesta koja većina ljudi nikada neće. Izlazak sunca na autoputu, magla koja se diže iznad planina, noćna svjetla gradova gledana iz visine kabine – to su prizori koji ostaju urezani u pamćenje. Put donosi i priče, susrete s različitim kulturama, jezicima i ljudima.
Kamiondžije su često nepravedno stigmatizovane. Gleda ih se kao smetnju u saobraćaju, kao one koji “zauzimaju put”. Malo ko razmišlja da bez njih ne bi bilo hrane u prodavnicama, goriva na pumpama, lijekova u apotekama. Njihov posao je težak, fizički i psihički, ali je i neophodan. Oni su tihi heroji savremenog društva, ljudi koji povezuju fabrike i gradove, sela i luke, države i kontinente.
U svijetu koji sve više živi brzo i površno, vozači kamiona podsjećaju na vrijednost strpljenja i izdržljivosti. Njihov život je spor u smislu emocija, ali brz u kilometrima. Oni znaju šta znači čekati, trpjeti, izdržati. I dok se većina ljudi žali na sitnice, kamiondžija će često samo slegnuti ramenima i nastaviti dalje, jer put ne čeka.
Na kraju, vozač kamiona nije samo čovjek za volanom velikog vozila. On je radnik, otac, majka, suprug, prijatelj. On je neko ko je izabrao težak put da bi drugi imali lakši život. Njegova priča se ne piše u kancelarijama, već na asfaltu, pod zvijezdama i u dugim noćima iza vjetrobranskog stakla. I zato, sljedeći put kada vidimo kamion na putu, vrijedi se sjetiti da iza tog volana sjedi neko ko nosi mnogo više od samog tereta – nosi odgovornost, umor, ali i dostojanstvo jednog od najtežih poslova današnjice.
