U današnjoj priči imamo čovjeka koji je izlazio iz stana. No imao je neke neugodnosti sa stanodavcem, gdje mu je ovaj rekao da stan pri izlazu ostavi u istom stanju u kojem ga je zatekao. Čovjek je ovo shvatio doslovno ali i pomalo ljutito.
–Stanodavac mi je rekao da stan ostavim u istom stanju kakvim sam a i zatekao. Stoga mi treba tačno toliko štakora, pakova, miševa i žohara.
Štakori su među najkontroverznijim životinjama koje dijele prostor s čovjekom. Istovremeno su predmet straha, gađenja i predrasuda, ali i divljenja zbog svoje izuzetne inteligencije, prilagodljivosti i sposobnosti preživljavanja. Malo je bića na planeti koja su se tako uspješno prilagodila životu uz ljude kao što su štakori – prate nas gotovo svuda gdje postoji naselje, hrana i zaklon.
Iako ih većina ljudi doživljava isključivo kao štetočine, štakori su izuzetno složena i inteligentna stvorenja. Njihov mozak je razvijeniji nego što se često misli: sposobni su učiti, pamtiti, rješavati probleme, prepoznavati lica, pa čak i pokazivati empatiju prema drugim pripadnicima svoje vrste. Naučna istraživanja su pokazala da štakori mogu učiti jedni od drugih, prenositi znanje i prilagođavati svoje ponašanje novim situacijama, što ih čini jednim od najuspješnijih sisara u urbanim sredinama.
Jedan od razloga zbog kojih su štakori toliko rasprostranjeni jeste njihova nevjerovatna sposobnost prilagođavanja. Mogu živjeti u kanalizaciji, podrumima, napuštenim zgradama, skladištima, poljima, pa čak i u zidovima modernih nebodera. Nisu izbirljivi kada je hrana u pitanju – jedu gotovo sve, od ostataka hrane do žitarica, mesa, plastike, pa čak i sapuna. Ova fleksibilnost omogućila im je da prežive ratove, prirodne katastrofe, epidemije i masovna uništavanja gradova.
Štakori imaju i izuzetno razvijena čula. Njihov njuh je toliko osjetljiv da mogu detektovati hranu, opasnost i prisustvo drugih jedinki na velikim udaljenostima. Sluh im omogućava da čuju frekvencije koje su ljudima nečujne, dok im brkovi služe kao precizan “radar” za kretanje kroz mračne i uske prostore. Upravo zbog toga se rijetko zatiču nespremni – vrlo brzo osjete prijetnju i reaguju bijegom.
Uprkos njihovoj inteligenciji, štakori su kroz historiju stekli izuzetno lošu reputaciju. Najviše se povezuju s bolestima, naročito zbog uloge koju su imali u širenju kuge u srednjem vijeku. Iako savremena nauka danas zna da su buhe bile glavni prenosnici bolesti, štakori su ostali simbol prljavštine, opasnosti i zaraze. Taj strah se prenosio generacijama i duboko se ukorijenio u kolektivnoj svijesti ljudi.
Ipak, savremena uloga štakora daleko je kompleksnija. U laboratorijama širom svijeta, upravo su štakori i miševi najčešće korištene životinje u medicinskim i naučnim istraživanjima. Zahvaljujući njima, razvijeni su brojni lijekovi, terapije i medicinski zahvati. Njihov organizam u mnogim aspektima reaguje slično ljudskom, zbog čega su postali neizostavan dio moderne nauke. Paradoksalno, životinja koja izaziva strah i odbojnost spasila je nebrojene ljudske živote.
Štakori su i izrazito društvene životinje. Žive u hijerarhijski organizovanim kolonijama, prepoznaju članove svoje grupe i razvijaju kompleksne društvene odnose. Mogu pokazivati brigu za povrijeđene jedinke, dijeliti hranu i čak tugovati zbog gubitka člana zajednice. U kontrolisanim uslovima primijećeno je da će štakor radije pomoći drugom štakoru nego uzeti hranu samo za sebe, što dovodi u pitanje uvjerenje da su isključivo sebična bića.
Njihova sposobnost razmnožavanja dodatno doprinosi njihovoj brojnosti. Jedna ženka može imati više legla godišnje, a u svakom leglu nekoliko mladunaca. Zbog toga se populacija štakora može izuzetno brzo povećati, naročito u gradovima gdje imaju stalni izvor hrane. Upravo ta osobina čini ih ozbiljnim problemom u urbanim sredinama, jer mogu oštetiti infrastrukturu, električne instalacije i zalihe hrane.
Zanimljivo je da se posljednjih godina sve češće javljaju i drugačiji pogledi na štakore. U nekim kulturama i zajednicama oni se drže kao kućni ljubimci. Takvi štakori su pitomi, čisti, privrženi i sposobni razviti snažnu vezu s čovjekom. Ljudi koji ih drže često ističu njihovu inteligenciju, razigranost i sposobnost da prepoznaju vlasnika, dolaze na poziv i pokazuju emocije.
Štakori su, na neki način, ogledalo ljudskog društva. Tamo gdje ima otpada, nebrige, siromaštva i zapuštenih prostora – ima i štakora. Njihovo prisustvo često nije uzrok problema, već posljedica ljudskog nemara. Oni ne stvaraju haos, već ga naseljavaju. U tom smislu, štakori nisu samo biološki fenomen, već i društveni pokazatelj stanja sredine u kojoj živimo.
Na kraju, iako ih većina ljudi nikada neće zavoljeti, štakori zaslužuju objektivniji pogled. Oni nisu ni čudovišta ni heroji – oni su izuzetno prilagodljiva, inteligentna bića koja su pronašla način da prežive uz čovjeka, bez obzira na cijenu. Njihova priča je priča o preživljavanju, snalažljivosti i evoluciji, ali i podsjetnik da priroda uvijek pronađe put, čak i tamo gdje je čovjek pokušava potisnuti.
