Crnogorci su jedna od najzanimljivijih nacija sa prostora Balkana definitivno. Imaju poseban karakter, poseban govorni dijalekt a sama Crna Gora je mala ali prelijepa zemlja koja je bogata prelijepim turističkim destinacijama. Posebno je popularno ljetovanje na crnogorskoj obali, gdje su najpopularnija mjesta Budva, Herceg-Novi, Bar i Ulcinj.
–E neću da radim takav posao, gdje svi leže a ja moram raditi.
U mnogim pričama Crnogorce karakterišu kao ljude koji ne vole da rade, odnosno lijene ljude. Hajde da se malo zabavimo oko tog stereotipa i vidimo zašto je to tako.
ZAŠTO CRNOGORCI VAŽE ZA LIJENE LJUDE? ISTINA, MIT I ŠALA KOJA JE PREŽIVJELA VJEKOVE
Rečenica „lijen si k’o Crnogorac“ postala je gotovo fraza na Balkanu, sinonim za nedostatak volje, odugovlačenje, uživanje u neradu. Crnogorci su stoljećima na meti šala i viceva zbog svoje navodne sklonosti ka ljenjosti, spavanju do podne, sjedenju u hladu, posmatranju života iz ležaljke. Ipak, ono što mnogi zaboravljaju jeste da je ovaj stereotip mnogo složeniji nego što izgleda na prvi pogled.
Zato je važno da zaronimo dublje: odakle potiče fama o lijenim Crnogorcima, ima li u tome istine, kako je taj stereotip nastao i opstao, te kako se moderni Crnogorci suočavaju s tom reputacijom u savremenom društvu.
1. ISTORIJSKI KONTEKST – SJEĆANJE NA STARI NAČIN ŽIVOTA
Crna Gora je vjekovima bila zemlja teških prirodnih uslova, kamenitih brda, škrtih njiva i nepristupačnih planina. Većina naroda bavila se stočarstvom, a život u ovakvom kraju zahtijevao je snalažljivost, izdržljivost i mudrost, ne nužno svakodnevno fizičko iscrpljivanje.
Crnogorci su kroz istoriju često ratovali. Tokom Otomanskog perioda i kasnije, bili su poznati kao ratnici, hajduci, slobodoljubivi ljudi koji nisu pristajali na pokoravanje. Međutim, u vremenima između ratova, život je tekao sporije, mirnije. Djelimično zbog uslova, djelimično zbog mentaliteta.
Rad na zemlji bio je težak, ali nije donosio velike koristi – krš i kamen nisu rađali obiljem. Stoga su se Crnogorci oslanjali na minimalizam: radilo se koliko se moralo da se preživi, a ostatak dana se provodio u druženju, pričama, pjesmi, uz gusle, kafu i filozofiju. Otuda je nastala izreka:
“Ako moraš – radi. Ako ne moraš – ne radi. Ako možeš nekog drugog da natjeraš da radi – još bolje.”
U tom kontekstu, rad nije bio svetinja kao u zapadnim kulturama. Naprotiv, mudrost i sposobnost da se sa što manje truda dobije što više – bila je cijenjena.
2. FILOZOFIJA MENTALITETA – ZAŠTO RADITI VIŠE NEGO ŠTO TREBA?
Crnogorski mentalitet je duboko prožet smirenošću, samodovoljnošću i čojstvom. Crnogorac nije jurcao za novcem, slavom ili bespotrebnim radom. Ponosio se dostojanstvom, držanjem i „da nije niko iznad njega“.
U tom duhu, rad kao robovanje se posmatrao sa prezirom. Poštovalo se ono što je nužno – čuvanje stoke, odbrana kuće, lojalnost bratstvu – ali se sve što nije bilo neophodno često izbjegavalo. To je vremenom postalo životna filozofija:
„Rad je za one koji nemaju pametnijeg posla.“
Ova misao nije značila da je Crnogorac stvarno neradnik, već da ne pristaje na besmisleno preopterećenje i da je sposoban da izabere pametniji put, ako postoji.
3. HUMOR KAO SAMOIRONIJA – VICEVI KOJI SU POSTALI IDENTITET
Poseban fenomen je to što su i sami Crnogorci doprinijeli stvaranju svog imidža kroz humor. Mnogi vicevi o crnogorskoj ljenjosti nisu produkt ruganja izvana, već samošale iznutra.
Primjeri:
-
„Kako Crnogorac kosi travu? Leže i čeka da izraste do kosilice.“
-
„Crnogorac se udavio – nije htio da pomjera noge dok je plivao.“
-
„Crnogorac se zatekao u požaru, ali nije pobjegao jer nije bio njegov red da bježi.“
Takav humor postao je dio narodne duše. Šale su istovremeno kritika i ponos, ironija i identitet.
4. POLITIKA I DRUŠTVENA PERCEPCIJA – LIJENOST KAO MIT O NERAZVIJENOSTI
Nakon Drugog svjetskog rata, Crna Gora je, kao i druge jugoslovenske republike, prošla kroz period socijalističke izgradnje. Iako je bila siromašna, mnogi Crnogorci su emigrirali u druge krajeve bivše Jugoslavije i Evrope, tražeći posao, gradili mostove, tunele, fabrike. Ali uprkos radu, stereotip je opstajao.
Djelimično je to bilo i zbog političkog narativa: Crna Gora se često prikazivala kao „zabačena, planinska, spora“. Odatle je došao narativ da „Crnogorci ne vole da rade“, jer su živjeli u siromašnijoj regiji, s manje prilika za industrijski razvoj.
Dakle, mit o ljenosti je često bio upakovan stereotip koji je ignorisao socioekonomske okolnosti.
5. MODERNI CRNOGORCI I BORBA SA REPUTACIJOM
Danas, u 21. vijeku, Crna Gora je država sa univerzitetima, tehnološkim kompanijama, startupovima, digitalnim nomadima i visokoobrazovanim kadrom. Turizam je postao motor ekonomije, a Crnogorci su sve više uključeni u globalne tokove.
Mnogi mladi Crnogorci smatraju da je etiketa o ljenjosti nepravedna i zastarjela. Iako se još uvijek voli kafa do podne, i dalje se cijeni “lagan život”, to ne znači da se ne radi.
Štaviše, Crnogorci su danas često radnici na kruzerima, sezonski radnici u inostranstvu, programeri, inženjeri i umjetnici. Prisutni su širom Evrope, a njihova reputacija više ne prati samo jedan kliše.
Ali, istovremeno – Crnogorci ne bježe od svoje etikete. Ponosno je nose, kao humor, kao osobenost, kao podsjetnik da ne mora sve biti „juriš na rezultat“. Za razliku od kultura koje veličaju prekomjeran rad i iscrpljenost, crnogorski pogled na život kaže:
„Polako. Biće kad bude. Šta je moje – doći će.“
6. ISTINA NA KRAJU – JESU LI CRNOGORCI ZAISTA LIJENI?
Ako se traži iskren odgovor – ne, Crnogorci nisu lijeni. Ali imaju drugačiji odnos prema vremenu, obavezama i ritmu života.
-
Oni više cijene kvalitet vremena nego njegovu ispunjenost obavezama.
-
Ne robuju besmislenom „produktivizmu“ i trčanju za statusom.
-
Njihova „ljenost“ često je mir, kontemplacija, hedonizam i humor, a ne pravo nečinjenje.
U svijetu koji se guši u stresu i preopterećenosti, možda Crnogorci ne nude lijenost – nego balans. U tom smislu, njihova „ljenost“ je možda lekcija, a ne mana.
