Danas imamo jednu anegdotu, tačnije izmišljenu priču o bivšem predsjedniku USA Džordžu Bušu i Donaldu Ramsfeldu. Priča prati njih dvojicu koji sjede u baru i piju pivo. Jedan gost bara nije mogao da izdrži da im ne priđe i ne pita ih otkud oni tu i šta rade. Priča je jako šaljivog karaktera, uživajte.
–Jesam li ti rekao da nikog nije briga za 140 miliona vjernika?
Karijera Georgea W. Busha jedna je od onih političkih priča koje se ne mogu razumjeti bez sagledavanja cijelog američkog društva krajem 20. i početkom 21. stoljeća. On nije bio samo predsjednik Sjedinjenih Američkih Država – bio je simbol jedne epohe, mentaliteta, ali i dubokih podjela koje su se tek kasnije u potpunosti razotkrile. Njegov politički uspon nije bio linearan niti akademski savršen; naprotiv, bio je isprepleten ličnim padovima, porodičnim nasljeđem, ambicijom, ali i okolnostima koje su ga gurnule u samo središte svjetske historije.
George W. Bush rođen je u porodici u kojoj politika nije bila zanimanje, već način života. Sin bivšeg predsjednika i dugogodišnjeg državnika, odrastao je u sjeni prezimena koje je otvaralo vrata, ali je istovremeno stvaralo ogromna očekivanja. Uprkos tome, njegov rani život nije nagovještavao klasičnog političkog lidera. U mladosti je bio poznat po buntovnijem ponašanju, povremenoj neozbiljnosti i borbi s alkoholom, što će kasnije postati važan dio njegove lične transformacije i političkog narativa.
Prije nego što je ozbiljno zakoračio u politiku, Bush je okušao sreću u biznisu. Njegovi poslovni poduhvati, posebno u naftnoj industriji Teksasa i kasnije u sportu, nisu uvijek bili finansijski briljantni, ali su mu omogućili da se poveže s krugovima moći, investitorima i političkim donatorima. Kupovina udjela u bejzbolskom klubu Texas Rangers pokazala se kao ključni potez – ne toliko zbog profita, koliko zbog imidža. U očima javnosti, Bush je postao „običan tip“, čovjek iz naroda, neko ko razumije sport, navijače i lokalnu zajednicu.
Njegov ulazak u ozbiljnu politiku desio se kada se kandidovao za guvernera Teksasa. Tu je prvi put pokazao politički instinkt koji će ga kasnije odvesti do Bijele kuće. Kao guverner, Bush je izgradio reputaciju umjerenog konzervativca – nekoga ko je znao razgovarati i s demokratama, ali je istovremeno ostajao čvrsto usidren u republikanskim vrijednostima. Njegova retorika bila je jednostavna, često nespretna, ali direktna. Nije se trudio da zvuči elitistički ili intelektualno nadmoćno – upravo suprotno, njegov stil govora djelovao je prizemno, gotovo „nesavršeno“, što je mnogima djelovalo autentično.
Predsjednička kampanja kojom je došao na vlast bila je jedna od najkontroverznijih u američkoj historiji. Izbori su završeni bez jasnog pobjednika, a konačna odluka donesena je pravnim putem, što je već na samom početku njegovog mandata bacilo sjenku sumnje i podjela. Ipak, Bush je ušao u Bijelu kuću odlučan da se predstavi kao predsjednik pomirenja, govoreći o jedinstvu, moralu i povratku tradicionalnim vrijednostima.
Prve godine njegovog predsjedništva bile su relativno mirne u međunarodnom smislu, ali fokusirane na unutrašnju politiku: smanjenje poreza, jačanje vojske i redefinisanje uloge savezne vlade. No, sve se promijenilo u jednom jedinom danu – događaju koji je zauvijek obilježio njegovu karijeru i promijenio tok svjetske politike. Teroristički napadi na Sjedinjene Države pretvorili su ga iz predsjednika s upitnim legitimitetom u ratnog lidera preko noći.
Njegova reakcija na krizu bila je odlučna, emotivna i bez kompromisa. Bush je tada usvojio retoriku dobra i zla, jasno dijeleći svijet na saveznike i neprijatelje. Pokrenuo je globalni rat protiv terorizma, redefinisao američku sigurnosnu politiku i dao ovlasti institucijama kakve do tada nisu postojale. Za jedne, bio je zaštitnik nacije; za druge, čovjek koji je započeo spiralu sukoba čije će se posljedice osjećati decenijama.
Najkontroverzniji dio njegove karijere svakako su vojni sukobi koje je pokrenuo. Odluke donesene u tom periodu i danas se analiziraju, osporavaju i brane. Njegovi zagovornici tvrde da je djelovao u uvjerenju da štiti sigurnost zemlje i svijeta, dok kritičari smatraju da su te odluke bile rezultat pogrešnih informacija, ideološke zaslijepljenosti i političkog pritiska.
U unutrašnjoj politici, Bush je ostao dosljedan konzervativnoj agendi, ali je često nailazio na otpor, čak i unutar vlastite stranke. Njegov stil vođenja bio je zasnovan na lojalnosti i povjerenju u uži krug saradnika, što je s vremenom postalo i prednost i slabost. Bio je predsjednik koji je vjerovao svojim ljudima, ali je ponekad kasno preispitivao njihove odluke.
Kako se njegov drugi mandat bližio kraju, javno mnijenje se okrenulo protiv njega. Ekonomija je ušla u ozbiljnu krizu, ratovi su postajali sve nepopularniji, a Bush je iz predsjedništva izlazio s jednim od najnižih rejtinga u modernoj historiji. Ipak, vrijeme je učinilo ono što često čini – ublažilo sudove i otvorilo prostor za nijansiranije poglede.
Nakon odlaska iz Bijele kuće, Bush se povukao iz aktivne politike. Posvetio se humanitarnom radu, slikanju i privatnom životu, iznenadivši mnoge svojom smirenošću i distancom prema vlastitoj prošlosti. Njegova postpredsjednička faza pokazala je čovjeka koji je svjestan težine odluka koje je donosio, ali i nekoga ko je prihvatio da će historija o njemu suditi dugoročno, a ne kroz dnevnu politiku.
Karijera Georgea W. Busha nije jednostavna priča o uspjehu ili neuspjehu. To je priča o moći, odgovornosti i posljedicama. O čovjeku koji je ušao u historiju ne zato što je to planirao, već zato što su se okolnosti i odluke sudarile u trenutku kada je bio na najvišoj poziciji na svijetu. Njegovo ime ostat će trajno vezano za jedno burno razdoblje, a rasprave o njegovoj ulozi vjerovatno nikada neće prestati.
