Pljačka banke je uvijek bila jako zanimljiva i dobra tema za filmove. Mnogi filmovi na ovu temu su doživjeli svjetski uspjeh. Narod voli ovu tematiku a vjerovatno zbog toga što banke doživljavaju kao negativce a pljačkaše kao moderne Robin Hood-ove. Ide jedna duhovita priča na tu temu.
–Eh moj dragi sudija, pa ja da sam imao namjeru da vraćam novac, ja bih lijepo otišao u banku i tražio kredit na duži period.
NAJVEĆA PLJAČKA BANKE U ISTORIJI: KAKO JE UKRADENO MILIJARDU DOLARA IZ CENTRALNE BANKE IRAKA
U ranim jutarnjim satima 18. marta 2003. godine, dok su Bagdad i ostatak Iraka tonuli u zebnju zbog najavljene invazije Sjedinjenih Američkih Država, iza kulisa se odvijala jedna od najspektakularnijih i najtajanstvenijih pljački u istoriji. Dok je cijeli svijet gledao ka američkim nosačima aviona, političkim govorima i upozorenjima, jedan čovjek – ili preciznije, jedan diktator – povukao je šahovski potez bez presedana.
Ono što će se kasnije nazvati “najvećom bankarskom pljačkom svih vremena”, zapravo se odigralo bez pucnja, bez maski, bez alarma i bez klasične kriminalne bande. Ova krađa bila je u svom najčistijem obliku – državna, direktna, i nevjerovatno jednostavna.
Pozadina: Irak pred invaziju
Godina je 2003. Irak je već godinama pod teškim sankcijama, izolovan od svijeta, iscrpljen prethodnim ratovima i unutrašnjom represijom. Saddam Hussein, tadašnji predsjednik Iraka, znao je da se kraj njegove vladavine približava. Prijetnje iz Bijele kuće su se pretvorile u konkretne vojne planove, i Saddam je, po svemu sudeći, odlučio da se pripremi za bijeg, haos ili oboje.
U takvom ozračju paranoje, neizvjesnosti i raspada državnog aparata, donio je odluku koja će šokirati svijet.
Sam čin pljačke: bez oružja, bez nasilja – samo jedan papir
U noći između 17. i 18. marta 2003. godine, svega dva dana prije nego što će američke snage početi bombardovanje Bagdada, u Centralnu banku Iraka dolazi lični izaslanik Saddama Husseina. Donosi dokument napisan rukom, potpisan lično od strane predsjednika. U tom pismu se naređuje da se iz trezora banke isplati jedan milijardu američkih dolara – u gotovini.
Bankari nisu imali prostora za sumnju. Znali su da odbijanje naređenja nije opcija. Saddamov sin Qusay Hussein, u pratnji vojnika i kamiona, dolazi lično kako bi nadgledao „preuzimanje sredstava“. Tovareni su paketi dolara u metalne i drvene kontejnere. Sveukupno, 900 miliona dolara u američkim novčanicama i još dodatnih 100 miliona u eurima, izneseno je iz Centralne banke u svega nekoliko sati – bez ikakve evidencije, bez osiguranja, bez ikakvog otpora.
Ova “pljačka” je bila zapravo državno naređenje, provedeno pod prividom zakona, ali u svojoj suštini – to je bio čin otimačine narodne imovine.
Kuda je nestao novac?
Nakon što su kamioni napustili banku, više niko nije pouzdano znao šta se dogodilo s novcem. Postoji mnogo verzija i teorija. Prema jednoj, Saddam je želio da te pare koristi za svoje bjekstvo ili za finansiranje gerilskog otpora nakon pada režima. Neki izvori tvrde da je dio novca odvezen u Siriju, dok drugi navode da je značajan dio završio u privatnim rezidencijama porodice Hussein.
Ono što je sigurno jeste da je tokom kasnije američke invazije, kada su američke trupe počele ulaziti u Bagdad i pretresati palače, rezidencije i podzemne bunkere Saddama i njegove porodice – pronađeni su ogromni paketi gotovine u plastičnim vrećama i metalnim sanducima. Samo u jednoj od Qusayevih kuća, američki vojnici su otkrili oko 650 miliona dolara u kešu, skrivenih u zidovima i podrumima.
Amerikanci, rat i “nestanak” dijela novca
Nakon pronalaska tog novca, postalo je jasno da se zaista dogodila nevjerovatna “pljačka” državne banke. Međutim, stvar postaje još komplikovanija. Američke vlasti su zaplijenile pronađeni novac i odlučile ga vratiti „irakom narodu“, odnosno privremenim vlastima koje su kasnije formirane.
Ipak, istrage koje su uslijedile pokazale su da ogroman dio tog novca nikada nije stigao do iračkih vlasti. Dio američkih vojnika i ugovorenih radnika bio je optužen za krađu novca iz vreća koje su čuvali. Pričalo se o marincima koji su novčanice skrivali u pancirima, vrećama, čak i u vozilima.
Procjenjuje se da je više od 20 miliona dolara iz tog „zaplijenjenog novca“ nestalo bez traga – iako neki analitičari tvrde da je ta cifra daleko veća.
Qusay i Uday – krvavi nasljednici
Oba Saddamova sina, Qusay i Uday Hussein, bili su poznati po luksuzu, brutalnosti i rasipništvu. Njihovo bogatstvo je bilo enormno – privatne kolekcije automobila, zlatni pištolji, lične vojske. Qusay je bio zadužen za finansije režima, pa nije iznenađujuće što je on nadgledao pljačku banke.
Obojica su ubijeni u julu 2003. godine tokom žestoke pucnjave s američkim snagama u Mosulu. Prilikom njihove smrti pronađeno je još više gotovine, zlata i dragocjenosti.
Uporedbe s drugim poznatim pljačkama
Kako ova „pljačka“ stoji u poređenju s drugim poznatim krađama?
-
Pljačka banke u Knightbridgeu (1987.) u Londonu iznosila je oko 97 miliona dolara.
-
Brinks-Mat pljačka (1983.) u Britaniji – 41 milion dolara u zlatu.
-
Banco Central pljačka u Brazilu (2005.) – 70 miliona dolara u gotovini, iskopavanjem tunela.
-
Pljačka Loomis-Fargo u SAD (1997.) – 17 miliona dolara.
Ali nijedna ne dolazi ni blizu iračkoj pljački iz 2003. godine – milijardu dolara u kešu.
Da li je to zaista bila pljačka?
Ovdje dolazimo do filozofskog pitanja: kada predsjednik jedne države izda naređenje da se novac iz centralne banke prebaci pod njegovu kontrolu, da li je to pljačka – ili akt vlasti? Pravno gledano, u trenutku kada je naređenje dato, Saddam je i dalje bio predsjednik. Međutim, etički, moralno i u smislu državne imovine – to je bio čin krađe.
Jer novac nije bio vraćen. Nije upotrebljen za dobrobit naroda. Završio je u bunkeru, podrumu, sefovima, džepovima vojnika i sinova diktatora. Taj novac je otet od naroda – i nikada u potpunosti nije vraćen.
Naslijeđe: simbol raspada sistema
Danas, više od 20 godina kasnije, pljačka Centralne banke Iraka iz marta 2003. ostaje neprevaziđena. Ne samo po iznosu, već i po kontekstu – izvršena je uoči rata, pod okriljem mraka, bez ijednog metka, uz pomoć par vojnika, jednog predsjedničkog potpisa i ogromne moći.
To nije bila obična kriminalna radnja. Bila je to simbol jednog propalog režima, njegovog straha od kraja i spremnosti da u posljednjim trenucima pohlepno zgrabi sve što se moglo.
Pljačka koja je ušla u istoriju
Najveća pljačka banke u istoriji nije se odigrala u mraku s maskama i alatkama, već u zgradi pod državnom zastavom, s memorandumom i potpisom. Bila je tihi čin očaja u haosu nadolazećeg rata.
I iako je prošlo više od dvije decenije, mnogi i danas tragaju za preostalim dijelovima tog novca, vjerujući da su milioni još uvijek zakopani, skriveni ili oprani kroz međunarodne račune. Saddam Hussein je pogubljen 2006. godine, a njegova djeca su mrtva – ali sjena te pljačke i dalje lebdi nad Irakom.
Milijarda dolara je nestala za jednu noć. A priča o tome tek se ispisuje.
