-Zto što će je onda moj ćale kresnuti i zarazit se, a zatim će da kresne kevu a nju će komšija pa ćemo onda vidjet kome će on da buši loptu i zavrće uši majmun jedan….
BONUS PRIČA:
Ljubavna priča
Na proplanku, daleko od gradske vreve, živio je mladić po imenu Nikola. Njegova kuća bila je okružena šumom i rijekom koja je tiho žuborila kroz dolinu. Nikola je bio jednostavan, ali poetičan čovjek, koji je dane provodio radeći na svom malom imanju i pišući pjesme u trenucima tišine. Nikada se nije udaljavao daleko od svog doma, jer je vjerovao da će ga jednog dana sudbina pronaći tamo gdje pripada.
Jedne ljetne večeri, dok je sunce zalazilo i obasjavalo nebo narandžastim nijansama, Nikola je sjedio na obali rijeke i svirao na svojoj staroj gitari. Njegove pjesme bile su pune čežnje i ljubavi koje nikada nije osjetio, ali je duboko u srcu vjerovao da postoji negdje, možda u nekom drugom svijetu.
Tog dana, dok su posljednji zraci sunca nestajali iza planina, Nikola je ugledao djevojku kako se približava rijeci. Bila je to Ana, djevojka iz susjednog sela, koju je Nikola viđao nekoliko puta, ali nikada nije imao hrabrosti da joj priđe. Ana je bila lijepa i mila, s očima koje su sjajile poput zvijezda i osmijehom koji je mogao otopiti i najtvrđa srca.
Ona je stala na obali, gledajući u vodu, i kao da je osjetila njegov pogled, okrenula se prema njemu. Njihovi pogledi su se sreli, i u tom trenutku Nikola je osjetio nešto što nikada prije nije. Srce mu je počelo snažno lupati, a riječi koje su bile na vrhu njegovog jezika, iznenada su nestale.
Ana mu je prišla i sjela pored njega, nježno se osmjehujući. „Lijepo sviraš,“ rekla je tiho, a njezin glas je bio poput melodije koju je Nikola tražio cijeli život.
„Hvala,“ odgovorio je, jedva pronalazeći glas. „Nikada nisam imao nekoga da svira za njega. Obično samo sviram sebi… i šumi.“
Ona se nasmijala, a taj smijeh je bio poput zvona koje je ispunilo njegovo srce toplinom. „Možeš sada svirati za mene,“ rekla je, „ako želiš.“
Nikola je uzeo gitaru i počeo svirati nježno, osjećajući svaki ton kako prelazi iz njegovih prstiju u zvuk koji je ispunjavao tišinu večeri. Dok je svirao, gledao je u Anine oči, i kao da je svaka nota bila most između njihovih duša.
Večer se pretvorila u noć, a oni su ostali sjediti zajedno, pričajući o svojim životima, snovima i nadama. Otkrili su da imaju mnogo toga zajedničkog, ali i da su različiti na načine koji su ih privlačili jedno drugom. Nikola je bio miran i promišljen, dok je Ana bila vesela i puna života.
Njihova ljubav je rasla iz dana u dan, postajući sve dublja i snažnija. Svaki put kada bi se sreli, svijet bi nestao, ostavljajući samo njih dvoje u malom kutku raja. Bili su sretni, ali su znali da će doći dan kada će morati donijeti odluke koje će promijeniti njihove živote.
Jednog dana, Ana je došla do Nikole s pismom u ruci. Bila je tužna, a oči su joj bile pune suza. „Nikola, moram otići,“ rekla je tiho, „moj otac želi da se preselim u grad, da započnem novi život.“
Nikola je bio šokiran. Nije mogao zamisliti svoj život bez nje, bez njenih osmijeha i nježnog dodira. „Ne mogu te pustiti,“ rekao je s očajem u glasu, „ne mogu živjeti bez tebe.“
Ana je spustila pogled, a suze su klizile niz njene obraze. „Ni ja ne želim otići, ali ne mogu se suprotstaviti svojoj porodici. Oni misle da je to najbolje za mene.“
Nikola ju je uzeo za ruke i pogledao je duboko u oči. „Ana, ljubav koju osjećamo jedno prema drugom je previše dragocjena da bi je pustili. Dođi sa mnom. Pobjegnimo zajedno. Stvorit ćemo svoj svijet, daleko od svih, gdje će postojati samo ti i ja.“
Ana je oklijevala, ali je u srcu znala da je Nikola u pravu. Ljubav koju su dijelili bila je jedinstvena i vrijedna svakog rizika. „U redu,“ šapnula je, „pobjećemo zajedno.“
I tako su jednog noćnog sata, pod plaštom zvijezda, Nikola i Ana napustili svoje domove i krenuli u nepoznato. Bili su spremni suočiti se s bilo čime, sve dok su bili zajedno. Njihova ljubav postala je njihova snaga, i svaki korak koji su napravili bio je korak prema sreći.
Živjeli su u maloj kući na vrhu planine, okruženi prirodom i ljubavlju koju su izgradili svojim rukama. Svakog jutra, kada bi sunce izlazilo, Nikola bi svirao za Anu, a ona bi plesala uz njegove melodije. Bili su sretni, ispunjeni i zajedno su stvarali život o kojem su sanjali.
Iako su se suočavali s mnogim izazovima, njihova ljubav je bila dovoljno jaka da prevaziđe sve prepreke. Naučili su da je prava ljubav ona koja raste iz svakodnevnih trenutaka, iz osmijeha i suza, iz nade i zajedništva.
Nikola i Ana ostali su zajedno do kraja svojih dana, a njihova ljubav postala je legenda među ljudima koji su živjeli u dolini. Govorilo se da su njih dvoje našli nešto što je mnogima nedostižno – istinsku ljubav koja ne poznaje granice.
JOŠ JEDNA EMOTIVNA PRIČA
U malom selu skrivenom među brdima živjela je djevojka po imenu Milica. Njena kuća bila je stara, ali puna topline i uspomena. Svaki kutak tog doma podsjećao ju je na njenu majku, koja je bila srce i duša njihovog malog svijeta. No, majka je umrla prije nekoliko godina, ostavljajući Milicu samu s bolom koji je nosila u sebi kao teški kamen.
Milica je svaki dan provodila radeći na polju, sadeći cvijeće koje je njena majka toliko voljela. Bilo je to jedino što ju je povezivalo s njom. Kada bi sunce zašlo, vraćala bi se kući i sjedila kraj prozora, gledajući u zvijezde. Uvijek je vjerovala da su zvijezde mjesto gdje odlaze voljene duše, i da njena majka sada sjaji negdje gore, čuvajući je.
Jedne večeri, dok je sjedila kraj prozora, Milica je čula blagi šum ispod prozora. Pogledala je dolje i ugledala starca s dugom sijedom bradom kako stoji ispred njene kuće. Bio je to Luka, stari mudrac iz sela, kojeg su svi poštovali zbog njegove mudrosti i priča koje je nosio sa sobom.
„Dobro veče, Milice,“ rekao je tiho, s osmijehom na licu. „Vidim da si sama večeras.“
Milica se blago osmjehnula i otvorila vrata da ga pusti unutra. „Uvijek si dobrodošao, Luka. Kako si danas?“
Luka je sjeo na stolicu pored kamina i uzeo šalicu čaja koju mu je Milica pružila. „Danas sam dobro, hvala na pitanju. Ali, čini mi se da ti nisi dobro već neko vrijeme.“
Milica je spustila pogled, ne znajući kako odgovoriti. „Nedostaje mi majka,“ napokon je izgovorila, a glas joj je bio slomljen. „Svaki dan je sve teže bez nje. Ponekad osjećam kao da nikada neću biti sretna.“
Luka je blago klimnuo glavom, razumijevajući bol koja ju je mučila. „Znam, dijete moje. Gubitak voljene osobe nikada nije lako preboljeti. Ali, postoji jedna priča koju bih volio podijeliti s tobom. Možda će ti pomoći.“
Milica je podigla pogled, zainteresirana. Luka je bio poznat po svojim pričama koje su nosile mudrost i utjehu. „Rado bih čula tvoju priču,“ rekla je.
Luka je udahnuo duboko i počeo govoriti.
„Prije mnogo godina, u selu daleko odavde, živjela je djevojka po imenu Marija. Bila je najljepša djevojka u selu, ali također i najtužnija. Njen otac, koji je bio sve za nju, umro je iznenada, ostavljajući je samu na ovom svijetu. Svakog dana, Marija bi odlazila do rijeke gdje su oni često provodili vrijeme zajedno, i tamo bi sjedila satima, gledajući u vodu i sjećajući se svega što su dijelili.
Jednog dana, dok je sjedila kraj rijeke, prišao joj je starac, nepoznat i tih. Sjeo je pored nje i dugo je šutio prije nego što je progovorio. ‘Zašto plačeš, djevojko?’ upitao je. Marija je podigla pogled i rekla: ‘Moj otac je umro, i bez njega, svijet mi više ništa ne znači. Ne mogu pronaći razlog da nastavim dalje.’
Starac ju je gledao s tugom u očima. ‘Znam da je bol neizdrživa, ali tvoj otac nije otišao daleko. On je ovdje, s tobom, u svakom koraku koji napraviš, u svakom dahu koji udahneš. On živi kroz tebe.’
Marija je bila zbunjena. ‘Kako može živjeti kroz mene kada ga više nema?’
‘Zato što ljubav nikada ne umire,’ odgovorio je starac. ‘Ona se samo mijenja. Tvoj otac je sada dio tebe, u tvom srcu i u tvojim djelima. Svaki put kada se nasmiješ, on se smije s tobom. Svaki put kada učiniš nešto lijepo, to je dio njega koji djeluje kroz tebe. On je sada tvoje svjetlo, tvoja snaga.’
Marija je dugo razmišljala o starčevim riječima i polako je shvatila da je u pravu. Iako njen otac više nije bio fizički prisutan, njegova ljubav i utjecaj su živjeli kroz nju. Od tog dana, svaki put kada bi se osjećala tužno, sjetila bi se da nije sama, da je njen otac s njom, podržavajući je na svakom koraku. Ta spoznaja joj je donijela mir i snagu da nastavi dalje, da živi život pun ljubavi i radosti, kao što bi to njen otac želio.’
Luka je završio priču i pogledao Milicu, koja je sada imala suze u očima, ali su to bile suze olakšanja, a ne tuge.
„Milice,“ rekao je nježno, „tvoja majka živi kroz tebe, u svemu što radiš. Svaki cvijet koji posadiš, svaka pjesma koju otpjevaš, to je ona koja djeluje kroz tebe. Nikada nisi sama.“
Milica je obrisala suze i nasmiješila se prvi put nakon dugo vremena. Luka je bio u pravu. Njena majka nije nestala. Bila je tu, u svakom dijelu njenog života, u svakom lijepom trenutku koji je stvarala. Osjetila je kako joj srce postaje lakše, kao da je konačno našla mir.
„Hvala ti, Luka,“ rekla je s dubokom zahvalnošću. „Tvoja priča mi je dala snagu koju sam tražila. Nikada neću zaboraviti ono što si mi rekao.“
Luka se blago osmjehnuo i ustao. „Uvijek sam tu ako ti zatreba savjet, dijete moje. Ali zapamti, ljubav je uvijek tu, čak i kada mislimo da je izgubimo.“
Milica je ostala sjediti kraj kamina, osjećajući toplinu koja ju je ispunjavala iznutra. Znala je da će se i dalje suočavati s teškim danima, ali sada je imala svjetlo u sebi koje će je voditi. Osjećala je da će sve biti u redu, jer ljubav njene majke bila je vječna, živa u svakom njenom koraku.
Tog dana, Milica je shvatila da nikada nije zaista sama i da ljubav ima moć da preživi sve, čak i smrt.
