Danas jedan jako smiješan vic koji govori o laganju i o tome kako je žena nadmudrila muća. Poenta ove priče je da ne valja lagati. Pročitajte tekst u nastavku članka i nasmijte se. A u nastavku takođe za vas jedna zanimljiva priča.
– Nećeš mi vjerovati šta mi se desilo. Odem ja kod tetka, sav utučen, mislim – gotovo, ode čovjek. Kad tamo, on sjedi, zdrav k’o dren, pita me hoću li kafu. Sjednem ja s njim, razmijenimo koju riječ, pitam ga za zdravlje, i tek tad mi sine – neko me gadno izigrao. Ne mogu da shvatim da se neko igra s takvim stvarima!
Na to će žena, podignutih obrva:
– Ma ništa više nije normalno. Čim si otišao, dvojica pijana naišla drumom. Zastanu, gledaju me i kažu – ili zapjevaj, ili se skidaj!
– Pa dobro, šta si uradila, ženo draga?! – prepadnuto je upita muž.
A ona mirno odgovori:
– Pa jel’ tebi normalno da pjevam, kad sam upravo čula da je tetak umro?!
LJUDI KOJI SU SKLONI ALKOHOLU: ISTINA ISPOD POVRŠINE
U tišini večernjih sati, dok se svijet oko njih polako gasi, mnogi ljudi posežu za čašom. Neki iz navike. Neki iz tuge. Neki da zaborave. A neki jer je to jedini način na koji znaju kako uopšte da osjete – bilo šta.
Oni koje nazivamo “sklonima alkoholu” nisu uvijek alkoholičari u klasičnom smislu. To su često ljudi poput tebe i mene – tihi susjed s kraja ulice, nasmijana kolegica s posla, otac koji je ostao bez sina, žena koju je muž izdao, mladić koji se ne pronalazi, ili starac kome su godine odnijele sve koje je volio. Iza tog izraza “sklon alkoholu” krije se čitava drama, nesanica, borba sa sobom, traganje za identitetom i bijeg od stvarnosti.
Psihološki korijeni: Zašto neko uopće postaje sklon alkoholu?
Najdublji korijeni sklonosti ka alkoholu često leže u djetinjstvu. Dijete koje odrasta u kući gdje su emocije gušene, gdje su roditelji odsutni ili nasilni, gdje je bilo izloženo emocionalnom zanemarivanju, razvija obrazac koji ga u odraslom dobu gura ka izvorima lažnog olakšanja. Alkohol je jedan od njih.
Za neke, to je nasljedni put – genetika koja nosi predispoziciju ka zavisnosti. Za druge, to je mehanizam preživljavanja: alkohol smanjuje anksioznost, ublažava bol, zamagljuje sjećanja i potiskuje krivicu. On na trenutak daje ono što stvarni život često ne zna – osjećaj kontrole, topline, prisutnosti, euforije ili bar privremene zaboravljenosti.
Osobe sklone alkoholu često su emocionalno osjetljivije, introspektivne, pune unutrašnjih lomova koje ne umiju ili ne žele podijeliti s drugima. Osjećaj nepripadnosti, neprerađene traume, osjećaj da nikada nisu bili dovoljno voljeni ili prihvaćeni – sve to ih gura u zagrljaj flaše.
Društveni faktori: Kad okolina postane saučesnik
Alkohol je možda jedina zavisnost koju društvo sve do određene tačke ne samo da toleriše, nego i glorifikuje. Pije se na slavlju, na sahrani, u sreći i u tuzi. Piće postaje dio muškosti, dio identiteta, simbol opuštanja, znak pripadnosti.
Mladi muškarci često nauče da je “pravljenje društva” neodvojivo od alkohola. Tinejdžeri piju da bi bili prihvaćeni. Žene piju da bi otupile nepravdu i teret svakodnevice. U zemljama gdje se mentalno zdravlje i dalje smatra tabuom, alkohol je “dozvoljena emocija”. Umjesto da traže psihoterapiju, mnogi traže rakiju. Umjesto da izgovore “pomozi mi”, ljudi kažu: “Daj još jednu.”
Okruženje često ne pomaže – ono šuti, okreće glavu ili čak podržava pijenje sve dok to ne pređe u katastrofu. Čovjek koji pije svakodnevno u manjoj mjeri često ostaje neprimijećen, dok se pažnja usmjerava samo na one koji su već pali – beskućnike, izgubljene, one na dnu.
Alkohol i porodica: Kad jedan pije, svi pate
U porodici gdje je neko sklon alkoholu, alkohol postaje nevidljivi član domaćinstva. Njegova prisutnost se osjeća u svakoj tišini, u svakom zatvaranju vrata, u svakom pogledu prepunom nelagode. Djeca uče da hodaju na prstima, partneri razvijaju osjećaj odgovornosti za tuđu zavisnost, a porodična dinamika se svodi na preživljavanje.
Partneri alkoholičara često se pretvaraju u njegovatelje – pokušavaju ga spasiti, sakriti njegovu zavisnost od drugih, pravdati ga pred svijetom. Djeca, s druge strane, razvijaju različite obrasce: neka postaju “previše dobra”, neka agresivna, neka se povlače u sebe. Ali svi nose teret koji nikad nisu birali.
Porodica ne samo da trpi, već se često i raspada. A kada se raspadne, čovjek koji je već bio sklon alkoholu pada još dublje. Alkohol tada više nije opcija – postaje jedina stvarnost.
Fizički i medicinski aspekt: Tihi ubica organizma
Alkohol ne ubija odjednom. On ubija postepeno. Počinje s umorom, zatim dolazi nesanica, nervoza, gubitak pamćenja, promjene raspoloženja. Jetra, taj tihi heroj tijela, godinama pokušava da se izbori. Ali dođe trenutak kad i ona kapitulira.
Ciroza, pankreatitis, gastritis, problemi sa srcem, oštećenje mozga, impotencija – sve su to fizičke posljedice dugotrajnog i hroničnog unošenja alkohola. Telo se razara iznutra. A najtragičnije je to što osoba često to primijeti tek kada bude prekasno.
Mnogi koji su bili “samo skloni” alkoholu završe u fazama zavisnosti koje ih vode do psihijatrijskih klinika, zatvorskih ćelija ili bolničkih soba. Ipak, još više ih nikad ni ne dobije priliku za liječenje. Njihov pad se dešava tiho, usred stana, dok televizor svira pozadinu, a u čaši klizi posljednji gutljaj.
Unutrašnja drama: Šta osjeća čovjek koji pije
To nije uvijek sreća. Nije ni zabava. Često je to očaj. Ljudi koji su skloni alkoholu znaju da nešto nije u redu. Mnogi se svakog jutra bude s krivicom i osjećajem stida. Obećavaju sebi da je to posljednji put. Obećavaju voljenima da će prestati. I zaista žele to učiniti.
Ali alkohol nije samo tečnost. On je i zamjena za zagrljaj koji su čekali, lijek za suze koje nisu nikad smjeli pustiti, prijatelj koji ne postavlja pitanja, a uvijek je tu. Ljudi koji piju često su oni koji previše osjećaju, ali nemaju riječi kojima bi to izrazili.
U njima gori tihi plamen želje da se popravi, da se okrene novi list, da se jednom, bar jednom, probude bez potrebe za pićem. No, povratak u normalu zahtijeva više od dobre volje. Potreban je sistem, podrška, razumijevanje, stručna pomoć i okruženje koje ne osuđuje, već grli.
Ima li nade?
Da. Uvijek.
Brojni ljudi su se vratili iz ponora. Neki su pronašli snagu u vjeri. Neki u porodici. Neki su otišli na liječenje i započeli novi život. Svi su oni dokaz da ni jedna borba nije uzaludna. Ali prvi korak je priznanje – da postoji problem. I hrabrost – da se potraži pomoć.
Društvo takođe mora da prestane da se pravi slijepo. Alkoholizam nije porok – to je bolest. Nije slabost – to je krik. Ljudi koji piju nisu manje vrijedni – oni su ljudi u boli. Umjesto da ih odgurnemo, potrebno je pružiti ruku. Umjesto da ih osuđujemo, moramo ih slušati. Umjesto šutnje – razumijevanje.
Jer alkohol nije kraj – može biti samo pogrešan put na raskrsnici života. A uvijek postoji put nazad. Samo ako čovjek poželi da se vrati sebi.
