Kamiondžije su definitivno na neki način stub jednog društva i zajednice sigurno. To su ljudi koji teško rade, bore se za sebe i svoju porodicu ali i za zajednicu. Oni dovoze hranu, piće, odjeću i obuću, potrepštine i šta sve ne iz dalekih zemalja. Znaju biti na putu po nekoliko dana.
-Vaš migalec uopšte ne dela.
Kad će ti Mujo odjednom:
-Ma je#o te migalec, gledam nema mi prikolice druže.
Život kamiondžija je priča o dugim cestama, nebrojenim kilometrima i tišini kabine koju ponekad prekida samo zvuk motora ili glas sa radija. To je profesija koja je istovremeno i avantura i žrtva, posao u kojem sloboda i odgovornost stoje rame uz rame. Mnogi ga romantično zamišljaju – otvoren put, miris asfalta i osjećaj da je cijeli svijet na dohvat ruke – ali oni koji su godinama za volanom znaju da iza te slike stoji i mnogo umora, odricanja i izazova.
Od samog jutra, kamiondžija se budi na različitim mjestima – ponekad u svojoj kući, ali vrlo često na parkingu uz autocestu, u kabini koja mu je ujedno i spavaća soba, radni stol i trpezarija. Dan započinje provjerom vozila – gume, ulje, kočnice, svjetla – jer svaka sitna greška može značiti zastoj stotinama kilometara od kuće. Kada teretno vozilo krene, to je početak dugog radnog dana koji može trajati i 12, pa čak i 14 sati, ovisno o ruti, vremenskim uvjetima i graničnim procedurama. Za razliku od mnogih drugih poslova, ovdje radno vrijeme ne završava izlaskom iz ureda – cesta postaje radno mjesto koje se proteže unedogled.
Veliki dio života kamiondžije prolazi u samoći. Kabina postaje njegov mali svijet – mjesto gdje jede, odmara, sluša muziku ili razgovara s porodicom preko telefona. Neki vozači ukrašavaju unutrašnjost kabine slikama najmilijih, suvenirima s putovanja ili malim detaljima koji im daju osjećaj doma. Ipak, ni najsjajniji ukrasi ne mogu uvijek nadomjestiti nedostatak fizičke blizine sa porodicom. Kamiondžije često propuštaju rođendane djece, godišnjice braka ili obične porodične večere. Ta vrsta odricanja jedan je od najvećih tereta ovog posla.
Na putu, vozač se susreće s bezbroj izazova. Zime na planinskim prijevojima, ljetne vrućine na autoputevima, magle i pljuskovi koji smanjuju vidljivost na nekoliko metara – sve su to situacije koje zahtijevaju izuzetnu koncentraciju i iskustvo. Svaki teret koji voze ima svoju vrijednost, a odgovornost za njega leži upravo na njihovim ramenima. Kašnjenja mogu značiti financijske gubitke, a svaka nesreća može imati ozbiljne posljedice, ne samo materijalne nego i po život.
Poseban segment života kamiondžija je i međusobna solidarnost. Na cesti postoji svojevrsno nepisano pravilo – vozači pomažu jedni drugima. Ako neko stane zbog kvara, vrlo je vjerovatno da će kolega stati da provjeri može li pomoći. CB radio stanice i danas služe kao sredstvo komunikacije, razmjene informacija o policijskim patrolama, gužvama, vremenskim uvjetima ili jednostavno kao način da se prekrati vrijeme razgovorom.
Kamiondžije su i svjedoci promjena gradova i država. Oni vide izlazak sunca nad Alpama, zalazak nad beskrajnim poljima Ukrajine, jutarnje magle u Poljskoj ili blještavilo noćnih metropola. Ali isto tako, znaju i kako izgledaju beskrajni redovi na granicama, zatvoreni putevi zbog radova, ili dugi sati čekanja na utovar i istovar robe. Njihov život je mozaik sastavljen od hiljada malih slika i iskustava, nekih lijepih i nezaboravnih, a nekih iscrpljujućih i teških.
Fizički, ovaj posao je zahtjevan. Dugotrajno sjedenje, nepravilna ishrana, nedostatak sna i izloženost stresu ostavljaju trag na zdravlju. Mnogi vozači se bore s bolovima u leđima, problemima s cirkulacijom, viškom kilograma ili hroničnim umorom. Oni koji brinu o sebi pokušavaju pronaći vrijeme za vježbu, paze šta jedu i drže se pravilnih odmora, ali realnost posla često otežava održavanje zdravog načina života.
Psihološki pritisak je također prisutan. Odgovornost za teret, rokove i sigurnost na putu, uz stalnu svjesnost da se u sekundi može desiti nešto nepredviđeno, zahtijeva jake živce. Kamiondžije razvijaju poseban mentalitet – kombinaciju smirenosti, odlučnosti i spremnosti na brzu reakciju. Ujedno, nauče da cijene male stvari – dobar obrok u usputnom restoranu, razgovor s kolegom na parkingu, ili jednostavan trenutak tišine dok se negdje parkiraju i posmatraju noćno nebo.
Unatoč svemu, mnogi kažu da ne bi mijenjali ovaj posao. Sloboda koju pruža cesta, osjećaj da svaki dan donosi nešto novo, mogućnost da vide svijet i upoznaju ljude iz različitih kultura – to su razlozi zbog kojih ostaju u ovom poslu. Kamiondžija nije samo vozač – on je i navigator, mehaničar, planeri logistike, ponekad i prevodilac i diplomat, jer posao često uključuje komunikaciju sa ljudima iz raznih zemalja i kultura.
Njihov život je surova kombinacija neprekidnog kretanja i dugih trenutaka mirovanja, radosti i tuge, slobode i odgovornosti. To je život ljudi koji spajaju gradove, regije i države, koji donose robu na police prodavnica i materijale na gradilišta, hrane fabrike i bolnice, a pritom ostaju nevidljivi većini onih koji ih sreću na putu. I zato, kada vidimo kamion na autoputu, vrijedi se sjetiti da za volanom sjedi čovjek koji možda već danima nije bio kod kuće, ali i dalje vozi – jer svijet kakav poznajemo ne bi funkcionisao bez njega.
