Jedna jako interesantna priča na današnjem repertoaru. Naime, plavuša je otišla u pet shop i tražila je egzotičnu životinju. No, naišla je na nešto što nije očekivala ni u najluđim snovima. Priča je jako zanimljiva a na kraju slijedi iznenađenje na koje niko ne može ostati ravnodušan.
–Slušaj me sad bitango jedna. Ovo ti zadnji put pokazujem.
Žabe su bića koja kao da su ispala iz neke stare, zaboravljene bajke u kojoj priroda još uvijek govori sama sa sobom, tiho, ali uporno. Na prvi pogled djeluju jednostavno: malo zeleno ili smeđe tijelo, krupne oči koje vire kao dva svjetionika i skok koji često iznenadi više nego što bi iko očekivao. Ali čim se čovjek zadrži samo malo duže u njihovoj blizini, shvati da su žabe mnogo više od običnih stanovnika bara i močvara. One su živi dokazi koliko je priroda složena, strpljiva i nevjerovatno domišljata.
Žaba nije rođena kao žaba. Njeno putovanje počinje u vodi, u obliku sitnog, gotovo neprimjetnog jajeta, koje se drži u želatinoznoj masi zajedno s desetinama ili stotinama drugih. Iz tog jajeta izlazi punoglavac – stvorenje koje više liči na ribu nego na kopnenu životinju. On diše škrgama, ima rep i cijeli svijet mu je voda. I onda, polako, bez žurbe, priroda počinje da ga preoblikuje. Rep se smanjuje, noge niču, pluća se razvijaju, a punoglavac se pretvara u žabu. To je jedna od najčudesnijih metamorfoza u životinjskom svijetu – prava mala lekcija o promjeni, prilagodbi i strpljenju.
Koža žabe je posebna priča. Ona nije samo zaštita, već i prozor prema svijetu. Žabe dišu i kroz kožu, upijaju vlagu, ali i vrlo lako upijaju zagađenja iz okoline. Upravo zbog toga one su pravi mali “živi alarmi” prirode. Gdje ima zdravih, brojnih žaba – tamo je voda uglavnom čista, a ekosistem stabilan. Gdje one nestaju, nešto ozbiljno nije u redu. Njihova tiha odsutnost često govori glasnije od bilo kakvog naučnog izvještaja.
Oči žaba izgledaju kao da stalno nešto posmatraju s distance, kao da znaju više nego što odaju. I zaista, njihov vid je savršeno prilagođen lovu. One najbolje primjećuju pokret, zbog čega miran insekt može proći neopaženo, ali onaj koji se pomjeri – nema šanse. Jezik žabe je brz, ljepljiv i precizan, izleti napolje u djeliću sekunde i vraća se s plijenom. Taj trenutak, koji ljudsko oko jedva registruje, prava je mala eksplozija efikasnosti.
Noću, kada se priroda utiša, žabe ožive na poseban način. Njihovo kreketanje tada postaje orkestar bez dirigenta. Svaka vrsta ima svoj glas, svoj ritam, svoj “potpis”. Nekima je to duboko, gotovo bubnjarsko oglašavanje, drugima tanko i prodorno. To nije buka bez smisla – to je jezik. Tim glasovima žabe dozivaju partnere, obilježavaju teritoriju, pa čak i upozoravaju konkurenciju. U tom noćnom koncertu ima nečeg drevnog, nečeg što podsjeća da je svijet postojao i prije ljudi, i da će, na neki način, postojati i poslije njih.
Žabe su majstori prilagodbe. Ima ih u tropskim prašumama, planinskim područjima, pustinjama, pa čak i u hladnijim krajevima gdje zime znaju biti surove. Neke vrste mogu mjesecima mirovati, zakopane u blato ili sakrivene ispod lišća, čekajući povoljnije uslove. Druge imaju jarke boje koje služe kao upozorenje: “Nisam za jelo.” Te boje nisu tu radi ljepote, već kao poruka predatorima da je mudrije potražiti lakši obrok.
U ljudskoj kulturi žabe su oduvijek imale posebno mjesto. U bajkama su često simbol preobrazbe – od neuglednog stvorenja do princa ili princeze. U nekim narodnim vjerovanjima donose sreću, kišu ili plodnost. Negdje su smatrane svetim, negdje povezivane s magijom i tajanstvenim silama. Ta simbolika nije slučajna. Žaba, sa svojim dvostrukim životom u vodi i na kopnu, oduvijek je bila most između svjetova.
Ipak, savremeni svijet nije blag prema žabama. Uništavanje staništa, zagađenje voda, klimatske promjene i bolesti dovele su do toga da mnoge vrste nestaju alarmantnom brzinom. Neke su već zauvijek izgubljene, a da ih većina ljudi nikada nije ni primijetila. U tome leži tiha tragedija – nestaju bića koja rijetko traže pažnju, ali bez kojih prirodna ravnoteža postaje krhka.
Kada se čovjek sagne pored bare i ugleda žabu kako mirno sjedi na listu lokvanja, djeluje kao da se ništa posebno ne dešava. A zapravo, pred njim je čudo evolucije, mali svjedok miliona godina prilagodbi, borbi i uspjeha. Žaba ne traži da bude shvaćena, niti da joj se dive. Ona samo postoji, skače, lovi, pjeva u noći i nastavlja svoj krug života.
Možda je upravo u tome njena najveća lekcija. U svijetu koji stalno juri naprijed, žaba nas podsjeća da je i tišina važna, da promjene dolaze postepeno i da čak i najneupadljivija bića nose priče koje vrijedi čuti. Ako se ikada zapitaš koliko je priroda čudesna, dovoljno je da se zaustaviš, pogledaš u jednu malu žabu i pustiš da ti sama ispriča svoju priču – bez riječi, ali sa ogromnom snagom.
