– “Ne da je veći od tvoga, nego tolikog u cijelom Sarajevu nema.”
Sarajevo – grad što diše dušom i pamti stotinama godina
Sarajevo nije samo glavni grad Bosne i Hercegovine. Sarajevo je osjećaj. Sarajevo je prošlost što te pogleda s minareta i katedrale, što zagrmi s Trebevića, zamiriše s Baščaršije, zapjeva s Miljacke, i zaplače tiho na Vratniku. To je grad koji ne možeš razumjeti ako ga nisi prohodao, oslušnuo, probao, pomilovao očima i dozvolio da ti uđe pod kožu.
Ušuškan među planinama Bjelašnicom, Jahorinom, Igmanom i Trebevićem, grad se kao biser smjestio uz rijeku Miljacku, čuvajući uspomene na svakog ko je ikad kročio njegovim sokacima – od Osmanlija, Austrougara, do Jugoslovena, turista, pjesnika i prognanih.
Viševjekovna historija – od At-Mejdana do moderne metropole
Sarajevo je grad koji se prvi put pod tim imenom spominje u 15. vijeku, kada ga je osnovao Isa-beg Ishaković, osmanski vojskovođa. U to vrijeme izgrađene su džamije, hamami, medrese, dućani – počela je da niče Baščaršija, srce trgovačkog i duhovnog života grada. U istoj ulici čuli su se pozivi na molitvu iz džamije, zvona iz pravoslavne crkve i šapat molitve iz sinagoge. U Sarajevu je sve bilo moguće, i sve je moglo biti zajedno. Taj duh tolerancije, suživota i ponosa na raznolikost ostao je urezan u njegovu dušu.
Kada su stigli Austrougari krajem 19. vijeka, Sarajevo je doživjelo drugu mladost. Donijeli su električnu rasvjetu, tramvaj (koji je jedan od najstarijih u Evropi), izgradili veleljepne građevine poput Vijećnice, hotela Evropa, Sebilja, i niza škola, bolnica i kulturnih ustanova. Sarajevo je postalo evropski grad s orijentalnim duhom – nešto što se ne može ponoviti nigdje drugo.
No, svijet ga je upoznao i kroz tragediju – 28. juna 1914. u Sarajevu je ubijen austrougarski prestolonasljednik Franc Ferdinand, što je bio povod za Prvi svjetski rat. Tako je grad na raskršću civilizacija postao i raskršće sudbina.
Ratovi, porazi i ponovni usponi
Sarajevo je uvijek znalo kako se diže iz pepela. Tokom Drugog svjetskog rata bio je snažno uporište antifašističkog otpora, a u poslijeratnim godinama Jugoslavije postao je simbol bratstva i jedinstva, razvoja i kulture. Godine 1984. Sarajevo je zasjalo na svjetskoj mapi – postalo je domaćin Zimskih olimpijskih igara. Grad se sredio, planine su oživjele, staze su blistale pod skijama takmičara iz cijelog svijeta. Bio je to trenutak slave, trenutak kada je Sarajevo bilo centar svijeta.
Nažalost, samo osam godina kasnije, grad je doživio najdužu opsadu u modernoj historiji – od 1992. do 1996. godine. Sarajevo je bilo pod stalnim granatiranjem, bez vode, struje, hrane, grijanja. Ljudi su preživljavali pod snajperima, trčali kroz Ulicu smrti, kopali tunele ispod aerodromske piste. Ali nisu napustili grad. Nisu izgubili dostojanstvo. Nisu prestali voljeti. Nisu prestali pjevati. I tu je snaga Sarajeva – u njegovim ljudima.
Sarajevska čaršija i duh starog grada
Ko jednom prođe Ferhadijom, uđe u Baščaršiju, sjedne uz bakarnu džezvu kafe i miris ćevapa, znaće: ovdje se živi sporije, ali punije. Ulični svirači, mirisi baklave, galebovi iznad Sebilja, golubovi što sjede na rukama turista – to je Sarajevo koje ne pozira, nego dočekuje. Čaršija nije samo skup dućana – to je otvorena knjiga iz koje se čita istorija.
Nedaleko odatle, uzdignuta iznad grada, nalazi se Bijela tabija. S nje se vidi cijeli grad – sav pod tvojim nogama, s džamijama, crkvama, dimnjacima, tramvajima što zuje, djecom što trče. Kad sunce zađe iza Igmana, a svjetla Sarajeva zablistaju, čovjek zna – ovdje pripada.
Sarajevska raja – priča za sebe
Nema Sarajlije bez duha. I bez humora. Nema te nedaće koju Sarajlija ne može pretvoriti u šalu. Taj narod zna kako da preživi, kako da oprosti, ali i da ne zaboravi. U kafanama Sarajeva, uz sevdah, merak i priču, rađaju se najdublje istine i najtopliji zagrljaji. Raja nije samo ekipa – raja je porodica.
Sarajevo ne poznaje površnost. Ili ga voliš, ili te ne primi. Ali jednom kad te primi, uvijek mu se vraćaš.
Kultura, muzika, film i Sarajevo Film Festival
Grad je iznjedrio neke od najvećih umjetnika Balkana – Kemala Montena, Davorina Popovića, Jadranku Stojaković, Indexe, Dubiozu kolektiv, Zabranjeno pušenje… Filmski velikani, pisci, režiseri, slikari – svi su Sarajevo imali kao muzu.
Danas je Sarajevo Film Festival jedan od najvažnijih kulturnih događaja u regiji. U julu i avgustu grad postaje svjetska pozornica – stižu glumci, režiseri, novinari, zaljubljenici u film. Grad pulsira, živi danju i noću, slavi umjetnost.
Sarajevo danas – izranjanje iz rana
Današnje Sarajevo nije savršeno. Ima problema. Ekonomskih, političkih, društvenih. Ali ima i nadu. Ima mlade ljude koji ostaju, pokreću, stvaraju, pišu, slikaju, kuhaju, prave nešto novo u gradu koji uvijek nešto pamti. Turisti ga otkrivaju, poslovni ljudi dolaze, investicije rastu. Grad se šminka, ali ne zaboravlja svoje bore. I baš zato je jedinstven.
Grad se voli zbog njegovih ulica, ali još više zbog ljudi u njima. Zbog onog starca što pije kafu u Morića hanu. Zbog mlade cure što nosi maramu, a svira gitaru. Zbog starije gospođe što prodaje ruže kod Vječne vatre i priča viceve. Zbog tramvaja broj 3, što zna više priča nego cijela biblioteka.
Sarajevo nije samo grad. Sarajevo je osjećaj što traje. I kad odeš, nosiš ga sa sobom. U mirisu, u riječi, u slici, u pjesmi.
Sarajevo se ne može opisati – Sarajevo se mora doživjeti.
Ako hoćeš, mogu ti napisati i nastavak ovog teksta u formi priče, legende, ili nečega s romantičnim tonom – samo reci!
