Ovog čovjeka pamte starije generacije a ono po čemu je poznat je da je napisao brojne pop hitove iz perioda bivše Jugoslavije. Ti hitovi se i dan danas pjevaju. Ono što malo ko zna jeste da ga život nije mazio a nakon njegove smrti desila se jedna nevjerovatna stvar.
U sjeni mikrofona i svjetala pozornica, u pozadini glasova koji su oblikovali muzičku istoriju bivše Jugoslavije, stajao je tihi čovjek čije su riječi govorile više od hiljadu instrumenata. Njegovo ime je Duško Trifunović – pjesnik čije su stihove otpjevali najveći, ali čija je duša ostala nedovršena rukopisna bilježnica, ispunjena tugom, ali i nadom.
Nisu njegove riječi nastajale u udobnosti salona niti pod svjetlima reflektora. One su izvirale iz najdubljih ponora čovjekovog bića – iz gladi, tišine, samoće i čežnje. Pjesme poput „Ima neka tajna veza“, „Prijatelju, nije važno“ i „Zlatni dan“ nisu samo hitovi – to su svjedočanstva jednog života razapetog između boli i potrebe da se ostane živ, da se preživi.
Duškov život bio je urezan u grubi kamen stvarnosti od samog početka. Rodio se 1933. godine u malenom selu Sijekovac, nedaleko od Bosanskog Broda. Bio je dijete skromne porodice, ali ono što mu je život uskoro oduzeo, bilo je više od bilo kakvog imetka – bio je prisiljen da u najranijim godinama svjedoči užasu rata. Kada mu je bilo tek šest, pred vlastitim očima izgubio je oca, kojeg su usmrtile ratne strahote Drugog svjetskog rata. Taj trenutak podijelio je njegov život na „prije“ i „poslije“.
Od tada, život ga nije mazio. Sa majkom i sestrom, pokušavao je pronaći komadiće sigurnosti po raznim gradovima. Sarajevo mu je prvo pružilo utočište, ali ni tamo nije pronašao mir. Kasnije će Mostar postati ne samo geografska tačka njegovog boravka, već i duhovno uporište. Taj grad će mu postati dom ne zbog zidova, nego zbog ljudi, pogleda s mostova i zalazaka sunca iznad Neretve – slike koje će vječno nositi u srcu.
Ali ono što Trifunovića odvaja od većine njegovih savremenika nije samo talent, već nevjerovatna sposobnost da iz lične boli stvori univerzalnu ljepotu. Njegovi stihovi nisu bili bijeg, već direktan sudar sa stvarnošću. Pisao je ono što mnogi nisu znali izreći, ono što su osjećali ali nisu umjeli objasniti. Njegova poezija bila je ogoljena istina – o čovjeku, o ratu, o prijateljstvu, o snazi koja se rađa u beznađu.
Dok su drugi tragali za slavom, Duško je tražio smisao. I našao ga je u riječima, u muzici, u emociji koju budi jednostavan stih. Iako nikada nije tražio svjetla reflektora, njegova poezija učinila je da ih zasluži – jer ono što dolazi iz srca, stiže do svakog srca.
U srcu Hercegovine, pod mostovima Mostara, dok su fabrike odzvanjale metalnim udarcima i dok je rijeka Neretva nosila tajne radnika, živio je čovjek za kojeg su stihovi bili jedini luksuz. Duško Trifunović, tada još nepoznato ime, nije hodao stazama pjesništva iz fotelje i biblioteke – već iz blatnjave čizme, znojne košulje i praznog želuca.
Danju je radio kao pomoćni radnik u Fabrici aluminijuma – bravarska uniforma, umorne ruke, i rutina koja guši duh. Ali čim bi pala noć i utišala se buka mašina, njegova baraka – hladna, oronula, bez osnovnih uslova za život – pretvarala bi se u svetilište riječi. Na istrošenom madracu, pod svjetlom jedine sijalice ili svijeće, sjeo bi da piše. Nije imao toplu sobu ni toplu večeru, ali je imao vreo um prepun stihova koji su tražili izlaz.
Nije bio plaćen pjesnik. Bio je radnik koji je za vlastitu knjigu odvajao novac od doručka. Umjesto da kupi nešto da utoli glad, Duško je kupovao papir. Umjesto toplog obroka – nova pjesma. Tako su nastajale njegove prve zbirke: ne zahvaljujući sponzorima ili kritičarima, već zbog gladi – ne samo one fizičke, već i one dublje, duhovne.
Kasnije je sam rekao:
„U Mostaru nisam imao ništa. Ni društvo, ni toplinu, ni komfor. Bio sam samac sa olovkom i stihovima. Gladovao sam, ali nisam prestajao da pišem. Poezija je bila moj jedini kruh.“
Mostar ga nije razmazio, ali ga je oblikovao. Taj grad, često zaboravljen i zanemaren, bio je njegova prva učionica, prva izdavačka kuća i prvi pravi ljubavni roman – između čovjeka i riječi. Tu, među hladnim zidovima barake i vrelinom sopstvenog unutrašnjeg svijeta, rodio se pjesnik koji će kasnije ispisivati istoriju jugoslovenske poezije.
Bez diplome, ali s genijem u prstima
Duško Trifunović nikada nije nosio akademsku kapu niti stajao za univerzitetskom govornicom. Nije ga krasila diploma, ali ga je krasila riječ – i to riječ koja udara pravo u srce. I bez fakultetske potvrde, uspio je da ostavi iza sebe djelo koje nadmašuje i najobrazovanije pisce svoga vremena. Više od osamdeset knjiga – pjesme za odrasle, stihovi za djecu, romani, eseji, dramski tekstovi… Sve to iz pera jednog čovjeka koji je svoje znanje brusio ne u učionicama, već u tišini noći i gorkim lekcijama stvarnog života.
Njegov stil bio je bez ukrasa, ali s dušom – riječi jednostavne, a rečenice nabijene emocijama, bolom, nadom i životnom mudrošću. Pisao je kao da razgovara s čovjekom oči u oči, bez akademskih barijera, bez maski. I baš zbog toga je doticao svakog ko bi ga čitao – jer ono što dolazi iz duše, uvijek nađe put do druge duše.
Gospodar stihova jugoslovenskog rokenrola
Iza kulisa najvećih muzičkih hitova bivše Jugoslavije često se nalazilo upravo njegovo ime. Trifunović nije bio samo pjesnik – bio je i čarobnjak pop kulture. Pisao je za velikane poput Zdravka Čolića, Indexa, Bijelog dugmeta i mnoge druge, ostavljajući neizbrisiv trag u tekstovima koji se i danas pjevaju s istim žarom. Njegove stihove nije gutala samo književna publika – pjevale su ih čitave generacije.
I pored slave i priznanja, nikada se nije izgubio u svjetlima reflektora. Govorio je često da je poznatost precijenjena, a novac precizno besmislen kad srce ostane prazno. U njegovom svijetu, smisao je bio važniji od uspjeha, a tišina dublja od aplauza.
Nepokoran i svoj
Trifunović nije igrao po pravilima sistema. Nikada nije želio da se prilagodi, pa čak ni kad bi mu to donijelo sigurnost. Vlast ga nije voljela, jer je znao da postavi nezgodno pitanje – ili napiše pjesmu koja boli više nego što treba. Njegove televizijske emisije bile su pomalo buntovne, često na ivici cenzure, uvijek s porukom za one koji žele da razmišljaju slobodno.
Za razliku od mnogih umjetnika tog vremena, nikada nije dobio stan od države, niti je ponio titulu „nacionalnog umjetnika“. Posljednje godine života proveo je tiho, u Novom Sadu, u skromnosti koju je izabrao sam, kao da je znao da pravi pjesnici nikada ne traže tron, već ugao u kojem mogu pisati neometano.
Jednom prilikom je rekao:
“Pisao sam jer nisam imao kome da govorim.”
Te riječi su možda i najtačniji opis njegove unutrašnje borbe – i snage koju je nalazio u pisanju, dok je ostatak svijeta često ćutao ili okretao glavu.
Odlazak i vječnost
Duško je preminuo 28. januara 2006. godine. Odbijao je liječenje. Kao da je znao da njegov trenutak dolazi i da ga ne treba zaustavljati. Njegova posljednja želja bila je da vječni mir nađe na brdu Čerat, iznad Sremskih Karlovaca. Tamo je i sahranjen, daleko od gradske buke, među drvećem i tišinom – baš kako bi to poželio jedan pjesnik koji je čitav život živio između stvarnog i onog nedokučivog.
Na dan sahrane, kada je kovčeg iznesen iz kapele, na nebu se ukazao trag aviona u obliku broja osam – simbola beskonačnosti. Neko bi rekao da je to slučajnost. Ali oni koji su poznavali Duška znaju da je to bio znak – da poezija nikada ne umire, da duše koje su stvarale iz ljubavi ne nestaju.
Njegov bratanac, Darko, kasnije je tiho rekao:
“On nije htio materijalne stvari. Nije mario za ovaj svijet. Živio je između dvije obale – jedne ljudske, i druge, pjesničke, nevidljive, ali vječne.”
Pjesnik koji je znao kako tuga zvuči
Duško Trifunović nije pripadao krugovima glamura niti društvu sa kravatom i kravatnom dvoranom. On nije pisao za elite – pisao je za one s mrljama od znoja na košulji, za one što sjede u zadnjem uglu kafane i ćute. Njegove riječi nisu mirisale na mastilo luksuznih pera – bile su ogoljene, iskrene, ispisane suzama, dimom i tišinom što prati radničku smjenu.
Njegovo pjesništvo rođeno je iz tuge, ali nije ostalo zarobljeno u njoj. Nosilo je bol, da – ali i dostojanstvo, otpor, nježnost. Trifunovićeva poezija nikada nije bila bijeg – bila je ogledalo svakodnevnice. Ona nije zatvarala oči pred siromaštvom, pred gubitkom i razočaranjem, već ih je širom otvarala i govorila: “I ovo je život. I iz ovoga može da se piše.”
On nije gradio spomenike, ali je ostavio trag u srcima onih koji znaju kako izgleda kad sve nestane, a jedino ostanu riječi. Nije tražio slavu, nije je čak ni volio. Bio je hroničar običnih ljudi – onih nevidljivih, neshvaćenih, onih što tiho pate i još tiše opstaju.
U vremenu koje je često guralo pjesnike u zaborav, on je ostao kao blaga, ali nepokolebljiva sjena epohe koja više ne postoji. Njegovi stihovi preživjeli su padove, promjene, tišine – i još uvijek žive u glasovima onih koji ih recituju, pjevaju ili jednostavno osjećaju.
Duško nije bio pjesnik iz udžbenika. Bio je pjesnik stvarnog svijeta. Onaj koji zna da iz mraka može niknuti svjetlost. Da je i suza sastavni dio ljudskosti. I da ponekad – najljepša poezija dolazi od onih koji su najviše šutjeli.
Jugoslovenska pop muzika – simfonija jedne zemlje koja više ne postoji
U bivšoj Jugoslaviji, državi satkanoj od različitih naroda, jezika i kultura, pop muzika nije bila samo žanr. Ona je bila ogledalo epohe, emotivna razglednica jedne zemlje koja se trudila da spoji Istok i Zapad, socijalizam i individualizam, modernost i tradiciju. Bio je to zvuk koji je stizao sa radio-talasa, iz televizora “Iskra”, sa gramofonskih ploča i kasetofona “Unitra”, sa koncertnih bina i prepunih stadiona. Zvuk koji je oblikovao identitet više generacija – i ostao živ čak i nakon što je država nestala sa mape.
Pedesete i šezdesete: Pioniri popa i prvi zvučni eksperimenti
Nakon Drugog svetskog rata, Jugoslavija se polako otvarala prema Zapadu, a to se najprije osetilo u muzici. U početku su preovladavale narodne i partizanske pesme, ali vrlo brzo mladi muzičari počinju eksperimentisati s novim zvukovima. U šezdesetim godinama, pod uticajem italijanskog kancona, francuskog šansona, kao i ranih oblika američkog popa i rokenrola, pojavljuju se prvi ozbiljni pokušaji stvaranja domaće pop scene.
Ivica Šerfezi, Vice Vukov, Đorđe Marjanović, Zdenka Vučković i Lola Novaković bili su među prvima koji su unijeli eleganciju, stil i novu emocionalnost u jugoslovensku muziku. Njihovi nastupi bili su uredni, često uz pratnju orkestra, a tekstovi – romantični, nostalgični, usmjereni na ljubav i svakodnevne životne teme. Tadašnje zvijezde bile su pravi idoli: gledaoci su ih znali sa Opatijskog festivala, Beogradskog proleća, Zagrebačkog festivala i Splitskog festivala.
Sedamdesete: Novi glasovi, novi stilovi
Sedamdesete donose šarenilo. Tada počinje procvat različitih muzičkih žanrova, a pop muzika ulazi u zlatnu fazu. Jugoslovenska diskografska industrija se stabilizuje, a velika imena postaju prepoznatljiva u svim republikama. Pojavljuju se izvođači koji spajaju melodijski pop sa folk prizvukom, s rokenrolom, sa šansonom, pa čak i sa funk i soul elementima.
Zdravko Čolić postaje megazvijezda – djevojke ga obožavaju, a muzički kritičari ga cijene zbog vokalne snage i karizme. Njegov hit „Ti si mi u krvi“ ostaje himna jedne generacije. Tu su i Oliver Dragojević, koji miješa dalmatinski melos sa sofisticiranim pop-zvukom, i Gabi Novak, čija interpretacija ima dubinu i emotivnost rijetko viđenu na ovim prostorima.
Na scenu dolazi i Josipa Lisac – avangardna, drugačija, neukrotiva, s izgledom koji prkosi vremenu i glasom koji para i dušu i note. Paralelno, Korni grupa i Time pomjeraju granice muzičke produkcije, spajajući progresivni rock sa elementima popa, jazza i klasike.
Festivali i tadašnji televizijski show programi igraju ogromnu ulogu u popularizaciji izvođača. Jugoton (Zagreb), PGP RTB (Beograd), ZKP RTLJ (Ljubljana), Diskoton (Sarajevo) – sve su to bile diskografske kuće koje su omogućavale da talenat sa ulice postane ploča na gramofonu svake porodice.
Osamdesete: Eksplozija emocije, produkcije i energije
Osamdesete su bile decenija kada se pop muzika u Jugoslaviji pretvorila u – pokret. Tehnologija je uznapredovala, televizija je postala glavno sredstvo promocije, a izvođači su odjednom postajali idoli u pravom smislu te riječi.
Bijelo dugme prelazi iz rocka u pop-folk zvuk i pravi hitove koji osvajaju milione. Novi fosili, Denis & Denis, Zana, Hari Mata Hari, Merlin, Magazin, Plavi orkestar, Crvena jabuka, Bajaga i Instruktori, Parni valjak, Riva, Severina (na samom kraju dekade) – svi oni stvaraju muziku koja kombinuje ljubavnu tematiku, urbane motive i modernu produkciju.
Specifično je to što su i pop bendovi tog doba bili politički svjesni. Nisu to bile samo pjesme o ljubavi, već i pjesme o slobodi, duhovnom nemiru, o životu u urbanim sredinama, o promjenama koje dolaze. Neki izvođači, poput Šarla akrobate, Električnog orgazma ili Idola, vješto balansiraju između alternativne scene i mainstream popa.
Zanimljivo je i to da je tadašnja Jugoslavija često slala predstavnike na Evroviziju, a pop muzika je bila glavni izvozni kulturni proizvod. Godine 1989. pobijedila je upravo jugoslovenska grupa Riva sa pjesmom „Rock me“, što je bio istorijski trenutak za zemlju koja je već osjećala unutrašnje pukotine.
Estetika i poetika jugoslovenskog popa
Šta je činilo jugoslovenski pop posebnim?
Prije svega – tekstovi. To nisu bile banalne ljubavne doskočice, već pjesme koje su pisali vrsni pjesnici i tekstopisci: Duško Trifunović, Arsen Dedić, Đorđe Balašević, Momčilo Bajagić, Vlado Krajačić, Zrinko Tutić, Marina Tucaković… Njihove riječi su bile više od rime – bile su priče koje su ljudi prepoznavali kao vlastite.
Zatim – regionalna raznolikost. Pop iz Sarajeva nije zvučao kao onaj iz Splita, Beograda ili Ljubljane. Svaka regija unosila je svoj identitet u muziku, a publika ih je sve voljela – što je Jugoslaviju činilo jedinstvenim eksperimentom muzičkog pluralizma.
Tu je i produkcija – koja je, za tadašnje uslove, bila na zavidnom nivou. Iako tehnički skromniji od Zapada, jugoslovenski producenti su uspijevali stvoriti rafinirane, slojevite pjesme sa prepoznatljivim aranžmanima.
Krah zemlje, ali ne i muzike
Devedesete su donijele raspad države, ratove, podjele, granice – ali ne i kraj muzike. Iako se scena fragmentirala po nacionalnim linijama, izvođači su nastavili stvarati. Mnogi su prešli iz pop u turbo-folk, neki su otišli u egzil, drugi su nastavili solo karijere.
Ali ono što je stvoreno u Jugoslaviji – ostalo je. Danas, pjesme iz tog vremena slušaju i oni koji nisu ni bili rođeni kad su nastale. Klubovi organizuju večeri “Ex-YU pop hitova”, vinilne ploče iz sedamdesetih i osamdesetih prodaju se kao suvenir nostalgije, a dokumentarci i knjige o toj sceni doživljavaju ogromne tiraže.
Zaostavština jugoslovenskog popa
Jugoslovenski pop ostao je simbol jednog vremena u kojem su ljudi vjerovali da se sve može pjevati – i sreća, i tuga, i bunt, i san. To je bila muzika koja je spajala i Slavoniju i Dalmaciju, i Kosovo i Sloveniju, i Vardar i Drinu – sve u jedan refren, u jedno „Ti si mi u krvi“.
U zemlji koja više ne postoji, ta muzika i dalje diše.
