Žika Jakšić, popularni srbijanski voditelj je hospitalizovan uslijed teškog stanja, pozlilo mu je a zatim je završio u bolnici. Njegovo trenutno stanje je zabrinjavajuće, a iz Njemačke je došao popularni pjevač Dejan Ćirković Ćira kako bi ga obišao.
Čim je avion dotakao tlo Srbije, Ćira nije gubio ni minut. Umesto da se zadrži u Beogradu, kao što bi to učinio uobičajeno, odmah je uputio automobil prema Aleksandrovcu. Lice mu je odavalo nemir – zabrinutost koja se nije mogla sakriti. Na umu mu je bio samo jedan čovjek: njegov dugogodišnji prijatelj i kolega, Žika Jakšić. Vijest da je Žika iznenada završio u bolnici kao grom ga je pogodila dok je još bio van zemlje.
Bez puno informacija, samo sa ponekom rečenicom preuzetom iz razgovora prijatelja, Ćira je znao jedno – mora ga vidjeti. Ljekari su ga, navodno, zadržali u bolnici zbog ozbiljnijih pretraga, a informacije koje su kružile bile su nejasne, fragmentirane. Pravi razlozi, barem za sada, ostali su u sjeni medicinskih vrata. Ono što se znalo jeste da Žika nije imao telefon kod sebe, što je dodatno otežavalo pokušaje bilo kakve komunikacije.
„Sleteo sam kasno u noć, nisam ni kafu popio – odmah sam krenuo dalje“, rekao je Ćira. „Ne mogu da sjedim skrštenih ruku dok mi je prijatelj u bolničkom krevetu. Ako sve prođe kako treba, već sutra ću biti kod njega u Beogradu. Tek kad ga vidim, kad mu stisnem ruku i čujem njegov glas – moći ću da odahnem.“
U glasu mu se osjetila strepnja, ali i nepokolebljiva odlučnost. Za Ćiru, ovo nije bio običan prijateljski gest – bila je to obaveza srca. Kad je neko tvoj, ideš bez pitanja, bez čekanja, bez kalkulacije.
Ovaj dolazak u Srbiju za Ćiru nije bio samo hitan povratak zbog zdravlja bliskog prijatelja – iza njega se krije još dublji i ličniji razlog. U srcu mu je tinjala želja da posjeti vječni dom čovjeka koji mu je značio više od riječi: njegovog kuma, Sašu Popovića. Od kako je Sale preminuo u martu, Ćira nosi neizbrisivu tugu, i znao je – ne može proći kroz rodnu zemlju a da ne zastane pred njegovim grobom i ne položi mu tihu zahvalnost.
„Moram otići do Saletovog groba. I da zagrlim Suzanu i Aleksandra“, rekao je s uzdahom, misleći na Popovićevu suprugu i sina. Nisu to za njega samo rodbinski odnosi – to su ljudi koje osjeća kao porodicu, ona vrsta bliskosti koja se ne mjeri krvlju, već vremenom, uspomenama i godinama uzajamne podrške.
Ćirino prijateljstvo sa Sašom bilo je duboko, izvan okvira estrade. Sale mu nije bio samo saradnik – bio mu je stub, savjetnik, kum na krsnoj slavi, i čovjek čija je prisutnost donosila sigurnost. Njegov odlazak otvorio je prazninu koju Ćira još uvijek pokušava da shvati. Iako mu je i dok je bio u inostranstvu slao molitve i misli, sada, na domaćem tlu, osjeća potrebu da to učini licem u lice sa tišinom – na njegovom grobu.
Ta odluka da ode i vidi ne samo Žiku u bolnici, već i porodicu Popović, govori mnogo o tome kakav je čovjek. Nisu to samo gestovi – to su iskrene niti privrženosti koje Ćira ne prekida, čak ni kad postanu bolne. Njegova vjernost ne traži pažnju, ali je uvek prisutna, postojana i tiha – baš kao što je i tuga koju nosi u sebi.
Zdravstveno stanje Žike Jakšića unijelo je dozu nelagode među njegove prijatelje i poštovaoce. Mnogi su bili zatečeni viješću da je hitno hospitalizovan – čovjek kojeg su navikli viđati s osmijehom na licu, uvijek u pokretu, pun energije i duhovitih opaski, sada leži iza zidova bolnice. Ali ni on nije od čelika – godine neumitno dolaze, tempo estradnog života iscrpljuje, a stres, koji mnogi ne vide, u tišini uzima svoje.
Iako bolnica ne iznosi detalje o njegovom stanju, ljudi koji ga poznaju dugo i blisko – poput Ćire – drže se nade i vjere da će se Žika podići, kao mnogo puta ranije. Ćira, koji se vratio u Srbiju i odmah krenuo u susret svojim prijateljima i uspomenama, sada kroči kroz trenutke gdje se život i smrt, briga i nostalgija, neprimjetno stapaju.
S jedne strane – bolnička soba u kojoj se bori čovjek živopisnog duha, a s druge – grob dragog kuma čija tišina odjekuje u srcu. Ova dva susreta – jedan sa životom koji traži snagu, drugi sa smrću koja traži poštovanje – oblikuju Ćirinu misiju kao duboko ljudsku. On ne dolazi da bi bio viđen, ne traži pažnju – dolazi jer zna da prisustvo u teškim trenucima govori više od hiljadu riječi.
U vremenu kada se mnoge veze raspadaju pred ekranima i kroz poruke, njegovo prisustvo – fizičko, tiho, postojano – podsjeća na ono što smo skoro zaboravili: pravo prijateljstvo. Ne ono sa naslovnica, već ono koje ide do kreveta u bolnici i do zemlje na groblju. U tome leži istina koju rijetki pokazuju – da i svijet reflektora može imati dušu.
Jer, kako stara mudrost kaže: “Prijatelj je onaj koji stoji pored tebe kada svi drugi odu.” A Ćira je tu. Bez pompe, bez buke – ali u pravo vrijeme.
Dejan Ćirković Ćira – Lice iza osmijeha, zvuka i neprolazne karizme
Dejan Ćirković, poznatiji pod nadimkom Ćira, predstavlja jednu od onih ličnosti koja se možda nikada nije agresivno nametala na naslovnicama, ali je zato ostavio dubok i trajan pečat svuda gdje se pojavio – bilo da se radilo o muzičkom studiju, pozornici, televiziji ili običnoj kafani gdje se prepričavaju životne priče koje ostaju.
Rođen u Užicu, Ćira je odrastao u atmosferi gdje su muzika, humor i neposrednost bili svakodnevni začin života. Vrlo brzo je prepoznat kao čovjek koji zna da poveže ljude. Imao je taj urođeni osjećaj za atmosferu, za ritam i momenat – ne samo u muzičkom smislu, već i u životnom. Neki bi rekli da je bio “domaćin gdje god da kroči”, a u njegovom slučaju to nije bila fraza, već istina.
Počeci i karijera
Mada se nije gurkao među prvolinijske pjevače ili TV voditelje, Ćira je bio neraskidivi dio muzičkog i estradnog svijeta. Godinama je radio iza kamera, organizovao, vodio, bio logistika mnogim događajima koje su ljudi pamtili. Surađivao je sa desetinama poznatih ličnosti iz svijeta muzike, bio blizak sa producentima, a među njegovim najčvršćim prijateljstvima svakako se izdvajaju ona sa Žikom Jakšićem i Sašom Popovićem.
Ipak, Ćiru ne možete svesti samo na to da je „nečiji prijatelj“ ili „kulisa estrade“. On je bio spona između ljudi, čovjek koji je znao riješiti sukobe, razvedriti atmosferu, pokrenuti okupljene kada bi nastupila tišina. U eri kada su mnogi jurili reflektore, Ćira je zračio iz pozadine – ali toliko jako da su mnogi prvo primijetili njega, pa tek onda zvijezde večeri.
Karakter i privatni život
Ćira je po prirodi bio topao, duhovit, ponekad sarkastičan, ali uvijek s mjerom. Ljudi su ga voljeli jer je znao slušati. Nije bio čovjek velikih riječi, ali ono što bi rekao – ostajalo je da odzvanja. Njegova toplina nije bila jeftina – znao je biti strog kada treba, ali nikada nepravedan. Odrastanje u Užicu i život u Beogradu, balansiranje između tradicionalnog i urbanog, dalo mu je onu rijetku osobinu da ga jednako vole i obični ljudi i estradne zvijezde.
Privatno, Dejan Ćirković je bio čovjek vrijednosti. Njegova vjera u porodicu, prijateljstvo i iskrenost nije bila teorijska – pokazivao ju je djelima. Kada je Saša Popović preminuo, Ćira je bio jedan od onih koji je sa istinskom tugom to nosio na sebi. Njihova veza nije bila samo estradna – bila je kumovska, porodična, duboko ukorijenjena.
Isto važi i za odnos sa Žikom Jakšićem. Kada je Jakšić završio u bolnici, Ćira je bez razmišljanja ostavio sve, ušao u automobil i krenuo da ga obiđe. Nije ga zanimalo koliko kilometara ima do Aleksandrovca, koliko je sati noć, da li ima obaveza – važno je bilo da stigne. Jer to je Ćira. Čovjek koji se ne pojavljuje kad je sve u redu, već kada treba.
Mediji, reflektori i pristup javnosti
Uprkos tome što ima ogroman broj poznanika iz javnog života, Ćira nikada nije robovao medijima. Nećete ga vidjeti kako prodaje privatne priče za naslovnice, niti koristi prijateljstva da bi sebi pravio prostor u medijima. Njegovo poimanje lojalnosti je starog kova – ono koje podrazumijeva tišinu tamo gdje većina danas viče.
To, međutim, nije spriječilo ljude da ga zavole. Njegova pojava u emisijama, gostovanja ili izjave uvijek su dobijale pažnju jer su bile iskrene, ljudske i drugačije. Bio je onaj koji unese šalu tamo gdje napetost raste, koji podsjeti na vrijednosti u vremenima kada su svi fokusirani na skandale.
Doprinos muzici i kulturi
Iako nije snimio desetine albuma pod svojim imenom, Ćira je učestvovao u stvaranju velikog broja hitova iza kulisa. Znao je u kojem pravcu neka pjesma treba da ide, davao je sugestije, povezivao autore, svirao, pomagao oko produkcije. Bio je most između generacija – neko ko zna šta mladi vole, a poštuje ono što su stariji gradili.
Njegovo razumijevanje muzike išlo je dublje od nota. Znao je emociju pjesme, znao je priču iza svakog stihotvorca, znao je koliko je suza proliveno da bi se snimio neki album. Takav odnos prema umjetnosti nikada ne ostane neprimijećen, i zato je imao poštovanje čak i onih koji su daleko izvan estradnog kruga.
Naslijeđe i uticaj
Danas, kada se estradna scena ubrzava, kada se pojavi deset novih lica svake sedmice, Ćirino prisustvo je podsjetnik da vrijednosti ipak opstaju. Da nisu svi zaboravili šta znači odanost, šta znači pravi prijatelj, i da i dalje postoje oni koji dolaze u tišini, ali ostave najveći trag.
Dejan Ćirković Ćira je čovjek kojeg će mnogi pamtiti po smijehu, po humoru, po toplini, ali prije svega po načinu na koji je stajao iza svojih ljudi – ne zbog interesa, već iz čiste ljudskosti. Njegova priča nije ispisana naslovima i skandalima, već djelima i prisustvom tamo gdje se istinski prijatelji broje.
I zato je Ćira više od imena – on je simbol jedne generacije koja zna kako izgleda kad čovjek vrijedi, ne zato što to kaže javnost, već zato što to zna njegovo društvo, njegova porodica i svi oni kojima je, u pravom trenutku, bio rame, podrška i ruka koja se pruža bez pitanja.
