Svijet je u posljednje vrijeme na ivici kataklizme, a najnovija aktuelnost je ta da je Izrael napao Iran. Obzirom da su gađali njihova nuklearna postrojenja, svijetom se proširila zabrinutost za eventualne posljedice od udisanja radioaktivne prašine. Evo šta je izjavio Rafael Grosi, šef Ujedinjenih nacija za atomsku energiju.
Na vanrednom sastanku Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), održanom danas u Beču, direktor Rafael Mariano Grossi upozorio je na ozbiljne posljedice izraelskih napada na iranska nuklearna postrojenja, naročito na ključni kompleks u Natanzu, gdje postoji opasnost od moguće unutrašnje radiološke i hemijske kontaminacije. Iako je mjerena radioaktivnost izvan granica postrojenja za sada u granicama normale, situacija unutar objekta izaziva zabrinutost.
Ova hitna sjednica sazvana je na inicijativu Rusije, kao odgovor na rastuće tenzije nakon napada, a u fokusu su bila potencijalna oštećenja infrastrukture za obogaćivanje uranijuma i opasnosti koje iz toga proizlaze.
Grossi je u svom izlaganju naglasio da se kontaminacija može desiti u slučajevima kada se čestice uranijuma udišu ili progutaju, što predstavlja direktnu prijetnju po zdravlje ljudi. Prema njegovim riječima, rizici se mogu držati pod kontrolom primjenom strogih mjera zaštite – uključujući nošenje respiratorne opreme unutar pogođenih objekata.
Iako nisu zabilježeni novi incidenti ili oštećenja od subote, ni u Natanzu ni na istraživačkom centru u Isfahanu, alarm ostaje upaljen zbog opasnosti od curenja gasovitog uranijum heksafluorida – jedinjenja koje se koristi u procesu obogaćivanja uranijuma. Taj gas je poznat po svojoj hemijskoj nestabilnosti, snažno nagriza materijale, može izazvati teške povrede na koži i postaje smrtonosan ako dospije u pluća.
Grossi je apelovao na neophodnost transparentne i brze razmjene tehničkih podataka između Irana i IAEA, kako bi agencija mogla precizno procijeniti rizike po zdravlje i okolinu, ali i pružiti pravovremenu pomoć tamo gdje je potrebna.
Na kraju, naglasio je da inspekcijski timovi Ujedinjenih nacija stoje spremni da otputuju u Iran, čim se situacija na terenu stabilizuje i uspostave uslovi za siguran pristup ugroženim lokacijama.
Radioaktivna prašina – nevidljiva prijetnja iz sjene
Na prvi pogled, prašina je nešto što svakodnevno viđamo i lako ignorišemo. Međutim, kada je prašina natopljena radioaktivnim česticama, ona se iz običnog smetala pretvara u tihu, gotovo nevidljivu prijetnju – prijetnju koja može da traje desetljećima, pa čak i vijekovima. Radioaktivna prašina je jedan od najopasnijih oblika zagađenja jer može da kontaminira ogroman prostor, prodre duboko u pluća, tlo i vodu, i ostavi posljedice koje se ne vide odmah – ali se osjećaju generacijama.
Šta je radioaktivna prašina?
Radioaktivna prašina predstavlja mikroskopske čestice koje sadrže izotope radioaktivnih elemenata poput cezija-137, joda-131, stroncijuma-90, plutonijuma-239 ili uranijuma. Ove čestice mogu nastati tokom nuklearnih eksplozija, havarija u nuklearnim elektranama, curenja iz vojnih i industrijskih postrojenja ili kao produkt nuklearnih eksperimenata.
Prašina je često sastavljena od ostataka metala, cementa, pepela, zemljišta i drugih materijala koje je eksplozija ili topljenje zahvatilo i „obogatila“ radioaktivnim izvorima. Kada jednom uđe u atmosferu, ova prašina može da putuje hiljadama kilometara, padajući sa kišom, vjetrom ili se jednostavno taložeći na tlo, biljke, zgrade, ljude i životinje.
Kako nastaje radioaktivna prašina?
-
Nuklearne eksplozije: Kada dođe do eksplozije atomske bombe, poput onih u Hirošimi i Nagasakiju, temperatura i pritisak su toliko ekstremni da zemlja, beton, metal i sve drugo u okruženju biva ispareno i zatim kondenzuje u mikroskopske čestice. Ove čestice postaju nosioci radioaktivnih izotopa i podižu se u atmosferu, gdje formiraju poznati “pečurkasti” oblak.
-
Havarije u nuklearnim elektranama: Katastrofe poput one u Černobilu 1986. i Fukušimi 2011. godine dovele su do otpuštanja ogromnih količina radioaktivnih materijala u vazduh. Vatra i eksplozije u reaktoru isparile su gorivo, čime su izbacile radioaktivnu prašinu u atmosferu. Vjetrovi su je zatim raspršili preko velikih teritorija.
-
Industrijska i vojna testiranja: Tokom Hladnog rata, više od 2.000 nuklearnih testova širom svijeta stvorilo je oblake radioaktivne prašine koji su zagađivali atmosferu, zemljište i oceane.
Način širenja – podmukli marš kroz svijet
Jedna od najopasnijih karakteristika radioaktivne prašine je njena sposobnost širenja. Vjetrovi mogu da je raznesu u najudaljenije kutke planete. Nakon havarije u Černobilu, radioaktivna prašina detektovana je u Skandinaviji, Italiji, pa čak i u Sjedinjenim Američkim Državama.
Kada jednom padne na tlo, prašina se zadržava u zemlji, ulazi u biljke, kontaminira poljoprivredne proizvode i kroz lanac ishrane stiže do ljudi. Može završiti u mlijeku, mesu, voću i povrću. Udiše se neprimjetno, a jednom kada uđe u pluća ili krvotok, određeni izotopi poput joda-131 brzo oštećuju tkiva, naročito štitnu žlijezdu kod djece.
Posljedice po zdravlje
Efekti izloženosti radioaktivnoj prašini nisu uvijek trenutno vidljivi. To je ono što je čini posebno opasnom. Štetne posljedice mogu nastupiti nakon nekoliko dana, mjeseci, a najčešće – godina. Među najčešćim posljedicama su:
-
Kancerogene bolesti – naročito rak štitne žlijezde, pluća, kostiju i leukemija.
-
Genetske mutacije – oštećenje DNK može izazvati deformitete kod potomstva, čak i generacijama kasnije.
-
Imunološke disfunkcije – slabljenje imunog sistema zbog uništenja krvnih ćelija.
-
Problemi sa plodnošću i sterilitet.
-
Neurološki poremećaji – usljed oštećenja nervnog tkiva.
-
Psihološki stres i PTSP – kao sekundarna posljedica života u kontaminiranoj zoni.
Kako se zaštititi?
Zaštita od radioaktivne prašine zavisi od situacije – da li se radi o ratnoj zoni, nesreći, ili mogućoj kontaminaciji u blizini nuklearnih postrojenja. Međutim, osnovna pravila uvijek vrijede:
-
Zatvoriti sve prozore i vrata i isključiti ventilaciju ako postoji opasnost od kontaminacije iz vazduha.
-
Koristiti maske s filterima (nivo P100, FFP3 ili vojni gas-maske) koje mogu filtrirati radioaktivne čestice.
-
Izbjegavati boravak na otvorenom, naročito u vjetrovitim uslovima.
-
Skinuti odjeću i oprati kožu toplom vodom i sapunom nakon potencijalne izloženosti.
-
Ne piti nesterilisanu vodu niti jesti svježe povrće ili voće bez prethodne kontrole i dekontaminacije.
-
Jodna profilaksa – u slučaju izloženosti jodu-131, uzimanje tableta kalijum-jodida može blokirati štitnu žlijezdu da apsorbuje radioaktivni jod.
Radioaktivna prašina i priroda – rana koja sporo zarasta
Osim ljudi, priroda također trpi. U šumama oko Černobila zabilježeno je masovno obolijevanje životinja, deformacije kod novorođenih, smanjenje bioraznolikosti i poremećaji u rastu biljaka. Tlo u mnogim regijama i dalje je kontaminirano i decenijama nakon nesreće, a neke zone se smatraju nenaseljivim narednih 20.000 godina.
Voda koja prolazi kroz kontaminirano tlo prenosi radioaktivne čestice u rijeke i jezera, kontaminira ribu i vodene ekosisteme, i zagađuje rezerve pitke vode. Radioaktivna prašina ne poznaje granice.
Tišina u kojoj odzvanja opasnost
Radioaktivna prašina je nevidljiva, bešumna, ali smrtonosna. Ona ne dolazi uz uzbunu sirena, ali ostavlja pečat koji nadživi generacije. Borba protiv nje zahtijeva svijest, spremnost, međunarodnu saradnju i strogu kontrolu nuklearne tehnologije.
U eri kada svijet sve češće gubi granicu između političke moći i tehničke odgovornosti, radioaktivna prašina ostaje simbol opomene – da ono što čovjek pusti u vjetar, vjetar može vratiti u pluća njegovog djeteta.
