Kićenje jelke predstavlja tradiciju pa i više od obične tradicije u cijelom kršćanstvu. No, treba obratiti pažnju na neke stvari prilikom kićenja jelke. Otac Predrag Popović je govorio o tome zašto ne bismo trebali stavljati zvijezdu na vrh jelke prilikom kićenja.
Duhovno značenje kićenja jelke: Više od praznične dekoracije
U savremenom društvu, kićenje jelke često se doživljava kao jednostavan estetski čin koji doprinosi stvaranju praznične atmosfere. No, kada se dublje sagleda, ovaj običaj ima bogatu duhovnu simboliku koja je kroz vekove bila važna u hrišćanskoj tradiciji.
Otac Predrag Popović, koristeći društvene mreže poput Instagrama i TikToka, podseća na ove zaboravljene korene, naglašavajući da kićenje jelke ima dublje značenje vezano za samog Isusa Hrista.
Jelka, kao zimzeleno drvo, simbolizuje večnost i besmrtnost koje Hristos donosi. Za razliku od drugih drveća koja tokom zime gube lišće, četinari ostaju zeleni, predstavljajući večni život i nadu usred zimskog mrtvila.
Otac Predrag ističe da je upravo ta životna snaga otelotvorenje vere i nade, podsećajući vernike da se u dobu kada komercijalizacija preuzima primat, ne sme izgubiti iz vida duhovni značaj ovog običaja.
Osim same jelke, i ukrasi koji je krase nose duboko značenje. Na primer, venac na vrhu jelke, koji mnogi povezuju sa betlehemskom zvezdom, prema tumačenju oca Predraga simbolizuje trnovu krunu koju je Hristos nosio. Ovaj venac nije samo ukras, već podsećanje na Hristovo stradanje i njegovu pobedu nad smrću.
Takvo tumačenje poziva hrišćane da preispitaju površne pristupe prazničnim tradicijama i vrate se osnovnim vrednostima svoje vere.
Lampice koje se postavljaju na jelku takođe nose simboličku vrednost. Otac Predrag ih tumači kao simbol Hristovih rana i njegove žrtve za čovečanstvo. Svetlost koju emituju lampioni predstavlja nadu i vaskrsenje, uverenje da ni tama ni patnja nisu konačne.
U ovom svetlu, jelka postaje mnogo više od dekorativnog elementa – ona je simbol vere i ljubavi izražene kroz žrtvu.
Koncept žrtve kao najvišeg izraza ljubavi posebno je naglašen u porukama oca Predraga. On podseća vernike da kroz žrtvovanje za druge pokazujemo pravu ljubav, povlačeći paralele između Božje spremnosti da žrtvuje svog Sina i Avramove spremnosti da žrtvuje ono što mu je najvrednije.
Ta žrtva čini osnovu hrišćanske vere i nudi vernicima mogućnost da kroz ljubav i saosećanje dožive Božje prisustvo.
Na kraju, otac Predrag poziva na razumevanje Božje bliskosti sa ljudskim patnjama. Hristova žrtva je, po njegovim rečima, dokaz Božje ljubavi prema ljudima, ljubavi koja ne zahteva mnogo osim iskrene vere. Ova poruka podstiče vernike da kroz svakodnevne običaje pronađu dublje značenje koje se krije iza simboličkih činova.
Povratak osnovnim vrednostima – veri, žrtvi i ljubavi – otvara prostor za novo razumevanje i vrednovanje prazničnih tradicija.
Kićenje jelke nije samo običaj koji se ponavlja iz godine u godinu, već mali ritual u kojem se sabiraju uspomene, emocije i osjećaj pripadnosti. To je onaj trenutak u kojem se prostor mijenja, ali se još više mijenja atmosfera među ljudima koji su se okupili oko drvca. Dok se iz kutija izvlače lampice, kuglice i sitni ukrasi, iz nekog nevidljivog skladišta sjećanja izlaze priče iz djetinjstva, davne zime, glasovi onih koji možda više nisu tu, ali su i dalje prisutni kroz detalje koji se svake godine ponovo pojavljuju na granama.
Jelka je često prvo što unese osjećaj praznika u dom. Prije nego se ijedna kuglica zakači, već sam njen miris ili oblik, bio on prirodan ili vještački, označava početak jednog sporijeg, tišeg vremena. Kićenje obično počinje nespretno – lampice se zapetljaju, neko se penje na stolicu, drugi dodaje ukrase, a treći već ima jasnu viziju kako bi sve trebalo izgledati. Upravo u toj blagoj zbrci krije se čar cijelog procesa. Nije cilj savršena simetrija, već osjećaj zajedništva.
Svaki ukras nosi neku priču. Stara kuglica sa izblijedjelim sjajem može biti starija od mnogih ukućana, kupljena davno, u nekom drugom vremenu i drugačijim okolnostima. Ručno rađeni ukrasi, dječiji crteži, male figurice ili suveniri sa putovanja pretvaraju jelku u svojevrsnu mapu porodične istorije. Na njoj nema slučajnih detalja – čak i ono što izgleda nasumično ima emotivnu težinu.
Lampice su poseban dio tog rituala. Kada se konačno uključe i prostor ispuni toplim, treperavim svjetlom, kao da se dom na trenutak odvoji od spoljnog svijeta. U tom svjetlu sve izgleda mekše, mirnije i toplije. Ljudi često zastanu, sjednu i samo gledaju jelku, kao da provjeravaju da li su uspjeli prizvati osjećaj koji su tražili – mir, nadu ili jednostavnu radost.
Zanimljivo je koliko se stil kićenja mijenja s godinama. Nekada su jelke bile šarenije, prepune raznih boja i oblika, dok danas mnogi biraju jednostavnije kombinacije, jednu ili dvije boje, prirodne materijale i diskretnu eleganciju. Ipak, bez obzira na trendove, svaka jelka na kraju odražava one koji su je kitili. Ona je ogledalo doma – njegovog karaktera, navika i emocija.
Kićenje jelke često je i trenutak za tiho sabiranje misli. Dok ruke mehanički kače ukrase, misli lutaju kroz godinu koja se završava. Prisjećaju se lijepih trenutaka, ali i izazova, propuštenih prilika i novih želja. Jelka tada postaje simbol novog početka, nečega što stoji uspravno i svijetli čak i u najtamnijim zimskim danima.
Za djecu, ovaj običaj ima posebnu magiju. Njima je jelka čudesno drvo koje se pojavljuje jednom godišnje, puno svjetla i tajni. Svaki ukras ima svoju važnost, a sama mogućnost da učestvuju u kićenju čini ih dijelom nečega velikog i važnog. Ta sjećanja često ostaju cijeli život i kasnije se prenose na nove generacije, gotovo nesvjesno.
Na kraju, kićenje jelke nije samo priprema doma za praznike, već i način da se ljudi približe jedni drugima. To je mali podsjetnik da toplina ne dolazi iz ukrasa, već iz trenutaka koje dijelimo dok ih zajedno postavljamo. Jelka ostaje da stoji još neko vrijeme, ali pravi smisao tog običaja već je ispunio prostor – u razgovorima, osmijesima i tišini koja se čini nekako bogatijom nego inače.
