U ovoj priči imamo jednu djevojku koja je otišla kod Ciganke da joj gata. Cigani, odnosno Romi su ljudi koji su poznati po tome što vole muziku i čest orade gatanje. Poznate su ciganske vračare a takođe u našim krajevima svako naselje gdje ima Cigana, ima i jednu ženu koja “salijeva stravu”.
-Pa Će te je#e.
Ciganske vračare postoje na onoj tankoj liniji između stvarnosti i mita, između dima svijeće i tišine koja nastane tik prije nego što neko izgovori pitanje koje ga muči cijeli život. One nisu samo žene koje „gledaju u karte“ – one su simbol jednog starog svijeta u kojem se sudbina nije tražila u algoritmima i statistikama, nego u šarama kafe, u titraju plamena, u načinu na koji se karta okrene baš u tom trenutku, baš pred tim čovjekom.
Njihova pojava uvijek nosi isti prizor: tamna marama spuštena nisko na čelo, prsti puni prstenja, glas tih ali siguran, kao da zna nešto što svi drugi samo naslućuju. Ljudi koji im dolaze rijetko dolaze iz znatiželje. Dolaze kad su slomljeni, kad su ostavljeni, kad su izgubili posao, kad ih proganja bolest ili kad im srce više ne zna gdje pripada. Ciganska vračara je, u tom trenutku, posljednja adresa prije očaja.
Njihovo znanje, barem prema predanju, ne uči se iz knjiga. Prenosi se šapatom, s majke na kćerku, s bake na unuku, često u noćima bez sna, uz vatru ili slab plamen lampe. Kaže se da prava vračara ne bira taj put – put bira nju. U porodici se već zna koja djevojčica „vidi više“, koja sanja snove koji se obistine, koja osjeti kad neko laže i prije nego što otvori usta. Ta djevojčica kasnije postaje žena kojoj se ljudi povjeravaju više nego rođenoj majci.
Rituali ciganskih vračara nisu puka predstava. Svaka sitnica ima značenje. Kafa se ne sipa bilo kako, karte se ne miješaju bez namjere, svijeća se ne pali bez razloga. Ako se vosak slije u čudan oblik, to nije slučajno. Ako karta ispadne iz špila, to nije greška. Sve ima poruku, ali poruka se ne daje svakome isto. Jedna ista karta neće značiti isto ženi koja čeka muža iz Njemačke i muškarcu koji se boji da će ostati sam.
Posebno mjesto u svijetu ciganskih vračara zauzimaju ljubavne sudbine. Ljubav je, po njima, najopasnija sila – jača od bolesti, tvrdoglavija od siromaštva, luđa od razuma. Zato se najviše gleda u karte zbog ljubavi: hoće li se vratiti, vara li, misli li na mene, hoće li me ostaviti. Vračare često ne obećavaju sreću, ali obećavaju istinu. A istina, čak i kad boli, ljudima dođe kao olakšanje.
Zanimljivo je da mnoge ciganske vračare ne vole da ih se naziva „čarobnicama“. One sebe vide kao tumače znakova, kao žene koje znaju slušati. Njihova najveća moć često nije u kartama, nego u sposobnosti da u čovjeku probude ono što već zna, ali se boji priznati. Dok govore, one ne nameću sudbinu – one je ogole, skinu joj iluzije i ostave je golu pred čovjekom.
Strah od ciganskih vračara oduvijek je bio prisutan. Ljudi su se bojali da im „ne skinu sreću“, da ih ne ureknu, da ne izgovore nešto što će se obistiniti samo zato što je izrečeno. Taj strah je hranio mit, ali i poštovanje. Jer, tamo gdje postoji strah, postoji i vjera. A bez vjere, vračara je samo žena sa kartama u ruci.
U savremenom svijetu, gdje se sve mjeri, objašnjava i racionalizira, ciganske vračare i dalje opstaju. Možda više nemaju kolone ispred kuća kao nekad, ali i dalje im se dolazi potajno, u tišini, bez objava i svjedoka. Jer čovjek, ma koliko se pravio moderan, i dalje nosi isti strah od neizvjesnosti kao i prije sto godina. I dalje želi da zna hoće li biti voljen, hoće li preživjeti, hoće li mu djeca biti dobro.
Ciganska vračara, u tom smislu, nije relikt prošlosti. Ona je ogledalo ljudske slabosti i nade. Ona postoji jer ljudi ne mogu podnijeti prazninu neznanja. Postoji jer neko mora reći: „Biće teško, ali proći će“ ili „Ne vraća se, pusti“. Ponekad je to laž, ponekad istina, ali uvijek je to rečenica koju čovjek nosi sa sobom kao amajliju.
Na kraju, možda nije ni važno da li ciganske vračare zaista vide budućnost. Možda je njihova najveća moć u tome što ljudima daju osjećaj da nisu sami u haosu sudbine. A u svijetu koji je sve hladniji, to je moć koju ne treba potcijeniti.
