Danas vam donosimo jednu nevjerovatno, ali doslovno nevjerovatnu priču o jednom dječaku koji je živio sam 2 godine. Zamislite to da kao dijete od 7 godina počnete živjeti sami. Djeluje zaista nevjerovatno. Ali je ipak istina. U nastavku teksta donosimo više detalja o ovom jedinstvenom djetetu.
Narandžasto svetlo ulične lampe jedva je dopiralo do prozora jednog trošnog stana na četvrtom spratu zgrade u kojoj je – potpuno neprimijećeno – jedno dijete živjelo samo. Ne nekoliko dana, ne sedmicu ili mjesec. Dvije pune godine. Dvije godine tišine, gladi, zime i potpune nevidljivosti.
U tom stanu nije bilo nikoga da provjeri je li dječaku toplo, je li sit, ima li šta za školu, da li ga nešto boli ili mu samo treba da ga neko zagrli. Bio je sam. Njegova majka je otišla – ne zauvek, ali dovoljno da više nikada ne bude isto. Preselila se u drugu opštinu, ostavljajući ga iza sebe kao da je stara torba bez vrijednosti. S vremena na vrijeme bi se pojavila, spustila kesu sa hljebom ili konzervom i nestala. Ni topline, ni razgovora, ni brige. Samo hladnoća, i to ne samo ona u zraku.
Dječak je tada imao devet godina. Umjesto da se igra i smišlja izgovore zašto nije naučio tablicu množenja, on je već znao da nema koga da zove kad se uplaši, da mora sam da grije vodu u plastičnoj flaši kako bi oprao lice, i da se pod tri jorgana skriva od zime koju ne mogu da pobijede ni čarape koje ne skida ni danju ni noću. Elektricitet mu je bio luksuz, grijanje nepostojeće. Život – preživljavanje.
Ipak, nitko ništa nije primijetio. U školi je sjedio mirno, domaći rad redovno predavao, a osmijeh na licu bio mu je štit protiv pitanja. Bio je među najboljim učenicima. Niko se nije pitao ko mu pomaže kod kuće, ko mu sprema večeru, ko ga pita kako mu je prošao dan. Komšije su ga viđale u prolazu – često sa kesicom iz pekare ili s praznim pogledom dok stoji ispred vrata. Povremeno bi mu neko udijelio sendvič ili kolač, ne sluteći da mu je to možda prvi obrok tog dana. Niko nije znao da dječak ponekad krišom ubere paradajz iz komšijskog balkona jer mu organizam vapi za nečim svježim.
Najjezivije od svega bilo je to što ga niko nije pitao: „Gdje ti je majka?“ Ili: „Da li si dobro?“ Jer je djelovao… „normalno“. Bio je tih, čist, uljudan. A iza te maske skrivala se dječija duša koja je noću grlila plišanog medu kao jedinog prijatelja i pitala se zašto je nevidljiv svijetu.
Majka, koja je imala zakonsku i moralnu obavezu da ga zaštiti, nije bila samo nemarna – bila je odsutna. Ne samo fizički, već i emotivno. Kada bi se pojavila, umjesto da pruži nježnost, donosila je nelagodu, pa čak i grube riječi koje su još dugo odzvanjale u zidovima. Komšije su to znale. Čule su. Ali nisu govorile. Kao da je nelagodnije bilo uplitati se, nego pustiti da dijete propada u tišini.
Priča ovog dječaka nije samo još jedna tužna hronika porodične zapuštenosti. Ona je ogledalo društva koje ponekad gleda, ali ne vidi. Koje čuje, ali ne sluša. Koje šuti i kad ne smije. Dok je on smišljao kako da ugrije sobu bez struje i zaspi bez večere, odrasli su okretali glavu. I tek kada su konačno ušli u njegov stan – kad su vidjeli te debele pokrivače, prazne tanjire, ugašene sijalice i te velike, tužne oči – skamenili su se.
Jer tada su svi vidjeli ono što je cijelo vrijeme bilo tu: jedno dijete koje je samo htjelo biti voljeno.
Niko u komšiluku nikada nije znao ništa o dječakovom ocu. Kao da je ispario iz njihovih života čim je razvod bio gotov. Bez pozdrava, bez traga. I ono što je još teže – njegova bivša supruga, dječakova majka, nije se ni trudila da ga potraži, da ga pozove ili zamoli za pomoć. Kao da je odlučila da njih dvoje više nikome ne pripadaju. A najgore od svega – nije ni pomislila da devetogodišnje dijete ne može samo nositi teret cijelog svijeta.
Vrijeme je odmicalo, a šapat tišine u hodniku počeo je da postaje sumnjiv nekima iz zgrade. Nije više bilo moguće ne primijetiti kako dječak, iako uvijek uredan i tih, nosi u očima neku tihu tamu. Neku težinu koja ne pripada njegovim godinama. Jedna komšinica je napokon prelomila – pozvala je policiju, drhteći, jer nije željela da pogriješi, ali još manje da ostane nijema ako se ispostavi da je bila u pravu.
Kada su službenici zakoračili u taj stan, sve sumnje postale su surova istina. Frižider je bio sablasno prazan, nigdje šporeta koji radi, nigdje odraslog pogleda da ih dočeka. Samo dječak, jedan krevet, nekoliko konzervi i tišina. Bio je to dom u kojem nije bilo djetinjstva, u kojem se samo preživljavalo. I tada je postalo jasno – to dijete je bilo potpuno napušteno.
Institucije su reagovale brzo, gotovo instinktivno. Majka je ubrzo uhapšena. Na sudu se branila nesuvislo, tvrdila da nije znala šta radi, da nije imala lošu namjeru, da nije shvatala razmjere svoje nezainteresiranosti. Ali dokazi su govorili drugačije – napušteno dijete, bez osnovnih uslova za život, bez nadzora, bez hrane, bez ljubavi. Njen nemar nije bio slučajan – bio je sistemski, hladan i trajao je godinama.
Presuda je bila jasna i neumoljiva: osamnaest mjeseci zatvora, od čega će šest mjeseci nositi elektronsku narukvicu. Sud je naglasio da se ovdje ne sudi samo zbog kršenja zakona, već zbog potpunog ljudskog sloma – jer nijedno dijete ne bi smjelo biti ostavljeno u takvom mraku.
Ali tamo gdje se tama zgusne, nekad se pojavi i svjetlost.
Dječak je prebačen u hraniteljsku porodicu. I po prvi put nakon dugog vremena, neko ga je zagrlio bez razloga. Nije više morao da se bori za svaku mrvu, za malo topline ili za pažnju. Imao je svoj krevet, svoje knjige, svoje mjesto za stolom. I što je najvažnije – imao je nekoga ko ga je čekao kad se vrati iz škole.
Međutim, iako mu je život sada stabilniji, ožiljci ostaju. Ne vidi više majku kao roditelja, niti želi da je vidi. Odbio je svaki pokušaj kontakta. Previše je bola, previše rana koje su bile ostavljene da krvare godinama. Povjerenje koje je jednom bilo slomljeno, teško se ponovno gradi.
U novoj porodici pronašao je dom – ne samo krov nad glavom, već i ono što nijedna zgrada ne može da pruži sama od sebe: osjećaj pripadnosti. Ali prošlost je tu. Tiho, upisano u njegov pogled, u način na koji se stisne kad čuje ključ u bravi. To je život koji se ne briše gumicom – ali se, uz mnogo ljubavi, može prepraviti. Stranicu po stranicu.
Ova priča ostaje duboko urezana kao upozorenje koje ne smijemo ignorisati. Ona nas uči da djeca, iako mala, nerijetko postaju majstori skrivanja svoje boli – osmijehom, tišinom, dobrom ocjenom ili lijepim ponašanjem. I baš zbog toga što njihova patnja ne vrišti, odrasli moraju imati oči širom otvorene. Bilo da si komšija koji svakodnevno prolazi pored ulaza, učitelj koji pregleda zadaću, ili socijalni radnik koji nosi fasciklu kroz hodnik – tvoja pažnja može biti granica između života u tami i spasavanja jednog nedužnog bića.
Djeca ne znaju uvijek tražiti pomoć. Neka je se boje, neka misle da je ne zaslužuju. Zato je na odraslima da ne zatvore oči pred sitnicama koje “ne djeluju tako strašno”. Jer iza čistog kaputa i naučene pjesmice često stoji prazna kuća, hladan pod i srce koje ne zna kako izgleda sigurnost.
Ne postoji “mala sumnja” kada su djeca u pitanju. Svaki osjećaj nelagode, svaki instinkt da nešto nije kako treba – vrijedan je pažnje. Bolje je reagovati jednom previše nego jednom prekasno.
Svako dijete treba i zaslužuje nježnost, toplinu, sigurnu ruku koja ga vodi. Niko – ni roditelj, ni komšiluk, ni društvo – nema pravo da mu to uskrati. Kad odrasli zaborave svoju odgovornost, djeca postaju nevidljiva. A nijedno dijete ne bi smjelo rasti u tišini.
Da li je zaista dobro da djeca ostaju sama kod kuće od ranog uzrasta?
Ovo pitanje se sve češće postavlja među roditeljima, pedagozima, psiholozima i cijelim društvom koje pokušava da balansira između brzog načina života i zaštite najranjivijih članova zajednice – djece. Iako su okolnosti različite od porodice do porodice, svijet u kojem danas živimo često nas prisiljava da donosimo odluke koje možda nisu najbolje za psihološki i emocionalni razvoj djece. Ovaj tekst pokušat će da sveobuhvatno odgovori na to pitanje, sagledavajući stvar iz više uglova – kroz prizmu psihologije, sigurnosti, obrazovanja, emocionalnog razvoja i iskustava iz stvarnog života.
PSIHOLOŠKI UGAO – ŠTA SE DEŠAVA U DJEČIJOJ GLAVI KADA OSTANE SAMA?
Dijete nije mali odrasli čovjek. Ono tek uči kako da razumije svijet oko sebe. Kada ostane samo, bez prisustva odrasle osobe, suočava se sa nizom osjećanja koje možda još ne zna da imenuje: strah, nesigurnost, zbunjenost, usamljenost. Za dijete koje je u predškolskom uzrastu, čak i pola sata samoće može izgledati kao cijela vječnost. Tišina stana, zvukovi spolja, sjene koje se pomjeraju – sve to može izazvati anksioznost. Naročito kod djece koja još nisu razvila emocionalne mehanizme za suočavanje sa nepoznatim situacijama.
Osjećaj napuštenosti, pa čak i nesvjesno uvjerenje da je „loše“ jer su ga roditelji ostavili, može ostaviti duboke tragove. Mnoge odrasle osobe koje pate od anksioznosti, nesigurnosti i straha od samoće, često u terapiji otkrivaju da su kao mali provodili mnogo vremena sami – prerano i predugo.
SIGURNOST NA PRVOM MJESTU – ŠTA MOŽE POĆI PO ZLU?
Dok se roditelji često pitaju „da li moje dijete može da ostane samo“, mnogo važnije pitanje je „da li moj dom i moje dijete zajedno čine bezbjednu kombinaciju za samostalno funkcionisanje“.
Zamislimo sljedeće: u kući pukne cijev, zazvoni telefon nepoznate osobe, neko pozvoni na vrata, dijete se posječe dok reže jabuku… Ili najgore – desi se požar, pad, epileptični napad, kvar na električnim instalacijama. Koliko god dijete bilo „zrelo“, njegovo iskustvo, logika i panika u kriznim situacijama ne mogu se mjeriti s odraslom osobom.
Postoje slučajevi kada su djeca uspješno reagovala i pozvala pomoć, ali nažalost, mnogo je više onih kada se nisu snašla. U mnogim državama, uključujući razvijene zemlje, postoji zakonska granica ispod koje dijete ne smije biti samo kod kuće. U nekim državama to je ispod 12 godina, negdje 10, a u ekstremnim slučajevima zakoni se primjenjuju čak i do 14 godina.
EMOCIONALNI RAZVOJ – KAKO USAMLJENOST DJELUJE NA DIJETE?
Jedan od najvažnijih zadataka djetinjstva je razvoj osjećaja sigurnosti. To je temelj svega – od samopouzdanja, preko emocionalne stabilnosti, pa do odnosa koje će dijete graditi u odraslom dobu. Kada dijete prerano ostaje samo, posebno ako je to česta praksa, ono počinje da formira osjećaj da na nikoga ne može da se osloni. Počinje da vjeruje da je samo „u svemu“, pa čak i kad odraste, teže mu je da traži pomoć, pokazuje slabost ili razvija bliske odnose.
Dugotrajna i česta samoća u djetinjstvu često vodi ka:
-
povećanom osjećaju tjeskobe,
-
teškoćama u izražavanju emocija,
-
strahu od odbacivanja,
-
depresivnim mislima,
-
preuveličanoj potrebi za kontrolom jer su naučeni da samo oni mogu računati na sebe.
DJECA U ŠKOLI – UTICAJ NA OBRAZOVANJE
Djeca koja provode mnogo vremena sama kod kuće često su prepuštena sebi i u obrazovanju. Možda će isprva djelovati samostalna, ali dugoročno, bez nadzora, podrške, razgovora i pomoći, gube motivaciju. Zadaci ostaju nezavršeni, pažnja se rasipa, a uz to dolazi i internet koji postaje roditelj, prijatelj i zabavljač u isto vrijeme.
Dijete koje se samo odgaja kroz ekrane i igre može brzo izgubiti doticaj sa stvarnošću, a to se naročito vidi u poremećajima pažnje, nemogućnosti koncentracije, pa čak i u agresiji.
DA LI IMA IZUZETAKA?
Naravno, svako dijete je individua. Postoje djeca koja već sa 10 godina djeluju odgovorno, znaju koristiti telefon, znaju osnovne procedure ako nešto krene po zlu. Ali čak i tada – to ne znači da treba biti pravilo. I najmanji incident može imati velike posljedice.
Postoji razlika između kratkotrajnog „idem u prodavnicu, vraćam se za 10 minuta“ i ostavljanja djeteta samo po nekoliko sati dnevno. Sve zavisi i od uzrasta, okoline, ličnosti djeteta, ali i opreme doma (da li ima sigurnosne brave, kamere, alarmne sisteme, detektore požara, itd).
KAKO RODITELJI MOGU POSTUPITI PAMETNO?
Ako su roditelji u situaciji da moraju povremeno ostaviti dijete samo, postoje koraci koji mogu pomoći:
-
Postepeno uvođenje samoće: Početi s 10 minuta, pa 20, pa sat. Uvijek prvo testirati kako se dijete osjeća.
-
Jasan plan za vanredne situacije: Gdje su brojevi, kako se koristi telefon, šta da se radi ako neko zove ili pokuca.
-
Sigurno okruženje: Skloniti opasne predmete, uključiti sigurnosne mjere.
-
Redovna komunikacija: Ako već mora biti samo, stalna komunikacija putem telefona ili kamere može ublažiti osjećaj izolacije.
-
Psihološka podrška: Razgovarati s djetetom. Ne zanemarivati njegove emocije. Ako pokazuje tugu, strah ili promjene u ponašanju – to je znak da nešto nije u redu.
ŠTA DJECA ZAISTA TREBAJU?
Djeca ne traže mnogo. Njima je dovoljno da znaju da nisu sami, da imaju nekog na koga mogu računati. Svijet odraslih često zaboravlja koliko je za dijete važno da zna da je zaštićeno, da ga neko prati, razumije i štiti. Prerano ostavljanje djece same kod kuće može donijeti više štete nego koristi, čak i kada spolja sve izgleda „u redu“.
Na kraju, kada dijete odraste, ono se neće sjećati da li ste mu kupili najnoviji telefon ili tablet – ali će se sjećati koliko je često bilo samo. Hoće li to sjećanje biti ispunjeno toplinom ili hladnoćom tišine – zavisi od vas.
Zato se zapitajmo: da li vrijeme koje dobijamo ostavljajući dijete samo vrijedi više od osjećaja sigurnosti koji mu dugujemo? Odgovor, u većini slučajeva, vrlo je jasan.
