Duboko u divljinama Balkana, gdje se planine sudaraju s maglovitim dolinama, 1988. godine otkriven je nevjerovatan slučaj koji je zaintrigirao cijelu regiju. Priča se da su tada, na nepristupačnom području gdje se granice Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije stapaju, lovci u potrazi za plijenom naišli na prizor koji ih je istovremeno zapanjio i zaprepastio.
Dok su se probijali kroz gustu šumu, njihovu pažnju privukao je čudan zvuk – zavijanje koje nije dolazilo samo od vukova. Šćućureni iza drveća, ugledali su čopor vukova kako se kreće u savršenom skladu. No, među njima je bilo nešto što nije pripadalo tom svijetu: dijete. Maleni, mršavi dječak kretao se četveronoške, oponašajući svaki pokret svojih vučjih saputnika. Njegova kosa bila je zamršena i prljava, a tijelo prekriveno ožiljcima i ogrebotinama. Njegove oči – duboke i divlje – gledale su svijet oko sebe s oprezom, baš kao što bi to činio vuk.
Lovci, zatečeni onim što su vidjeli, odlučili su djelovati. U borbi koja je uslijedila, čopor vukova je rastjeran, a dječak, koji je očigledno bio odrastao među njima, uhvaćen. Bio je neuhranjen i gotovo na rubu života. Njegovi nokti nalikovali su na kandže, a koža mu je bila izranjavana borbama koje je očito vodio kako bi preživio u nemilosrdnim uvjetima. Nije znao govoriti – umjesto toga ispuštao je zvukove nalik na zavijanje i režanje. Sve u vezi s njim govorilo je da pripada šumi, a ne ljudskom društvu.
Budući da nitko nije imao pojma ko je on, ni kako je završio u toj situaciji, lovci su ga nazvali Haris Pućurica, ime koje je, čini se, naglašavalo njegovu čudnovatu povezanost s prirodom. Haris je bio misterija, živi podsjetnik na neobjašnjivu snagu opstanka i prilagodbe. Njegova priča odjekivala je poput eha kroz sela i gradove, ostavljajući svakoga tko bi je čuo da se zapita kako je moguće da je dijete preživjelo u naručju divljine, daleko od svijeta ljudi.

Nakon što je pronađen u divljini, dječak kojeg su lovci nazvali Haris Pućurica bio je prebačen u Beograd, u ustanovu koja se bavila brigom za napuštenu i ugroženu djecu. Njegov dolazak izazvao je veliko interesovanje među osobljem. Njegova tiha prisutnost i neobično ponašanje privlačili su pažnju svih – od osoblja do drugih štićenika. Haris je mjesecima učio osnovne vještine koje su većini djece prirodne. Naučio je kako koristiti pribor za jelo, hodati uspravno i komunicirati, iako je njegov govor ostao ograničen na jednostavne riječi i rečenice. Proveo je nekoliko godina u Beogradu, postepeno se prilagođavajući svijetu ljudi.
Međutim, početkom 1992. godine, izbijanjem rata na prostoru bivše Jugoslavije, donesena je odluka da se sva djeca iz prihvatilišta vrate u njihove matične zemlje. Tako je i Haris vraćen u Bosnu i Hercegovinu, zemlju koju nikada zapravo nije poznavao. Njegov povratak u Bosnu označio je početak nove, još tajanstvenije faze njegovog života. Njegova priča, koja je do tada bila obavijena velom misterije, bila je inspiracija za film “Ničije dijete”. Film je privukao pažnju publike na međunarodnim festivalima, posebno na Venecijanskom festivalu, gdje je osvojio nekoliko nagrada. Mladi glumac Denis Murić, koji je tumačio Harisa, unio je ulogu toliko emocija da je publika često ostajala u suzama.
Ipak, stvarni Haris ostao je enigma. Njegovo porijeklo nikada nije razjašnjeno. Neki su spekulisali da je bio izgubljeno dijete koje je pobjeglo od roditelja i preživjelo mjesecima u divljini. Drugi su smatrali da je možda bio napušten ili je, u najtragičnijem scenariju, jedini preživjeli nesreće u kojoj su stradali njegovi roditelji. Nijedna teorija nikada nije potvrđena. U međuvremenu, sistem je preuzeo brigu o njemu, ali niko se nije istinski zainteresovao za to ko je zapravo bio Haris prije nego što su ga vukovi prihvatili u svoje krdo.
Ono što je poznato o njegovom životu ograničeno je na period između trenutka kada su ga lovci pronašli i vremena kada je, sada već prilagođen ljudskom društvu, napustio beogradsko prihvatilište. Njegov identitet, poput davno izgubljenog komadića slagalice, ostao je nedokučiv. Nakon što se vratio u Bosnu, Haris je nestao iz javnosti. Pričalo se da je možda stradao u ratu, kao mnogi u to doba, dok su romantičniji glasovi tvrdili da se vratio šumi i svojim vučjim korijenima. Istina nikada nije otkrivena. Harisov trag je iščezao, ostavljajući za sobom samo priču koja i dalje intrigira i budi maštu onih koji su čuli za njega.