Mujo došao kući s posla, ručao i otišao se presvući, a kad je došao u dnevnu sobu, Fata je već uzela njegov mobitel i gleda što ima u imeniku. Mujo se lagano smrzne, ali se pravi miran i sjedne s pivom kraj nje. Fata lista brojeve pa odjednom upita:
– Mujo, bolan, ‘ko t’ je taj Huso limar?
Muji padne kamen sa srca, otpije gutljaj i odmahne rukom:
– Ma jedna, ne znaš je ti!
Pročitaj vic: Ručni mlin za kavu
Bonus vic: Mladi student
Mujo leži na operacijskom stolu, oko njega liječnici i sestre, sav se prepao, pa pita liječnika:
– Doktore, nešto sam načuo, jel’ istina da me nećete vi operirati nego vaš student za diplomski rad?
Doktor odgovori:
– Točno je Mujo, al’ nemojte se ništa brinuti, ja ću svo vrijeme biti tu.
– Dobro doktore, što ako operacija ne uspije?
– Pa, netko će pasti na ispitu.
Pročitaj vic: Što je to herojstvo?
Bonus vic: Večernja škola
Pita Haso Muju:
– Mujo, znaš li ti tko je bio Beethoven?
– Ne znam!
– A neš' ni znati kad ne ideš u večernju školu. – kaže Haso.
– A znaš li ti tko je Nikola Tesla?
– Ne znam!
– E vidiš, da ideš u večernju školu znao bi.
Pita ti sad njega Mujo:
– A znaš ti tko je Meho Bubnjar?
– Ne znam, tko?
– E to ti je onaj što ti dolazi ženi dok si ti u večernjoj školi.
Pročitaj vic: Sahrana
Bonus vic: Prva žrtva lektire
Smijeh je oduvijek bio najbolji prirodni lijek za svakodnevni stres i umor, a narodni humor sa naših prostora posjeduje posebnu toplinu i neposrednost koju je teško pronaći bilo gdje drugo na svijetu. Bez obzira na to koliko nam radni dan bio naporan, samo jedna iskrena anegdota, dobro ispričana šala ili komičan dijalog u sekundi nam mogu popraviti raspoloženje i unijeti vedrinu u dom. Upravo zbog toga humoristične priče prenosimo s generacije na generaciju, pamteći one najsmješnije trenutke koje prepričavamo uz kafu sa dragim prijateljima i porodicom.
U svijetu viceva posebno mjesto zauzimaju priče iz rubrike mali ivica, gdje se kroz jednostavne, ali nevjerovatno mudre situacije oslikava ljudska priroda, snalažljivost i onaj prepoznatljivi balkanski mentalitet. Naši omiljeni likovi iz viceva nikada ne odustaju pred problemima – oni na svaku životnu komplikaciju odgovaraju doskočicom, lukavstvom ili iskrenim, bezazlenim odgovorom koji svakog sagovornika ostavlja bez teksta. Upravo u toj spontanosti i leži tajna zašto su ovi vicevi bezvremenski i zašto nikada ne izlaze iz mode.
Današnja priča koju smo pripremili nosi naslov „Prva žrtva lektire“ i spada u one bisere narodnog humora koji na genijalan način spajaju svakodnevne situacije sa neočekivanim obrtom na samom kraju. Pripremite se za dobru dozu smijeha, jer ova anegdota na savršen način dokazuje kako se uz malo humora i vedrine svaka životna situacija može sagledati iz mnogo ljepšeg i vedrijeg ugla. U nastavku donosimo detaljan prikaz ove nezaboravne priče.
VIC DANA: Prva žrtva lektire
Kaže Ivica tati:
– Tata, tata, ali ja ne želim čitati lektiru! Dosadna je!
– Smiri se sine. Ti moraš čitati lektiru, bez obzira da li ti je dosadna ili nije! Od čitanja nitko nije umro.
Mail Ivica žalosno odgovara:
– Tata, zar želiš da ja budem prva žrtva?
Tajna dobre poente: Zašto nas ova situacija toliko nasmijava?
Kada pažljivije analiziramo radnju i poentu vica „Prva žrtva lektire“, možemo primijetiti nekoliko klasičnih elemenata vrhunskog narodnog humora. Prije svega, radnja počinje naizgled sasvim uobičajeno, stvarajući kod čitaoca određeno očekivanje o tome kako će se razgovor ili situacija završiti. Međutim, prava snaga ove šale leži u iznenadnom obrtu, odnosno u poenti koja potpuno mijenja perspektivu i ruši uobičajenu logiku na komičan način. Psiholozi i sociolozi često ističu da smijeh nastaje upravo u onom trenutku kada naš mozak prepozna nesklad između onoga što smo očekivali i onoga što je junak priče zapravo izgovorio.
Pored toga, humor sa našeg podneblja poznat je po tome što nikada nije zlonamjeran, već služi kao univerzalni most koji zbližava ljude. Bilo da se radi o porodičnim okupljanjima, pauzama na poslu ili druženju u kafani, dobra šala poput ove ima moć da razbije svaku napetost i stvori atmosferu zajedništva. Sposobnost da se nasmijemo sami sebi, svojim manama i sitnim svakodnevnim brigama oduvijek je bila jedna od najljepših osobina našeg naroda, a ova anegdota je upravo najsjajniji dokaz te vesele filozofije života.
